Tag Archives: mentalni trik

Organizacija vremena i Kim Kardashian

Prije nego li me “osudite” kako ima pametnijih aktivnosti od gledanja televizije i različitih reality show emisija, imajte na umu da se u njima može naći i nešto korisnog. Posebno ako obraćate pažnju na sitne detalje i konzumirate takve sadržaje s drugačijim pobudama od pukog “puštanja mozga na pašu”.

Stoga, danas ide jedna epizoda koja se iz TV života može prenijete i na realan život.

Ako već neko vrijeme pratite i čitate moje tekstove, vjerojatno ste primijetili kako imam dosta čvrst i jasan stav prema planiranju i osobnom kalendaru. Jedna od najekstremnijih izjava iz tog područja je kako treba postati rob vlastitog kalendara.

Previše se stvari dešava oko nas da bismo sve to mogli pamtiti, a bez dobrog planiranja nema ni dobrih rezultata. Imamo puno želja, puno je potreba i bez dobrog planiranja realizacija je vrlo loša, stresna i nadasve neefikasna.

Izjave kako zapisivanje i planiranje poslova u kalendar ubija kreativnost, spontanost i ograničava nam život su gluposti. Ovo je tvoj osobni kalendar i sam određuješ što i koliko ćeš to raditi, a ne da ti netko drugi određuje prioritete i poslove koje ćeš raditi u ad hoc modu.

To što kalendar nekada ne funkcionira kako treba je više posljedica lošeg planiranja i nepridržavanja rokova. No, kao i sa svime u životu, treba vremena za prilagodbu i slaganje najboljeg modela, pa tako i osobnog kalendara. Greške i frustracije su dio svakog procesa učenja i nije ih moguće izbjeći.

Dobro organiziran kalendar garantirano je nešto što ti treba ako želiš postići iznadprosječne rezultate u životu i poslu.

I tu sada “ulazi” famozna Kim Kardashian i jedna zanimljiva scena iz “Keeping Up With The Kardashians” 🙂

U epizodu se prikazivalo kako se Kim priprema za proslavu rođendana i tada izgovara famoznu rečenicu. [Parafraziram] Moram u 17 sati biti na frizuri kako bih mogla biti spremna za proslavu u 21 sat, ne mogu duže biti u shopingu iako bih to jako željela.

Nema cviljenja, nema plakanja i cendranja. 17:00 kod frizera i kraj priče.

E, to se zove poštivanje svog kalendara i držanje dogovorenih rokova.

I kada su stvari tako postavljene, nema više toliko stresa i frustracija. Zapravo, znaju se ti osjećaji ponekada pojaviti jer bi radije bili negdje drugdje i radili nešto drugo, no ako je nešto isplanirano držite se toga kao pijan plota. I posao će sigurno biti napravljen.

A koja je tajna uspješnog vođenja kalendara i planiranja aktivnosti? Imajte SAMO JEDAN kalendar i imajte maksimalno povjerenje u njega.

On može biti elektronički ili na papiru – potpuno svejedno. Bitno je da uvijek bude lako i brzo dostupan. Upišite u njega kada treba nešto biti napravljeno ili kada imate neku obavezu i ono najvažnije – poštujete svoje vrijeme i sebe samog.

Ako može razmažena bogatašica, onda možemo i mi ostali.

Trošiti vrijeme na brigu i ništa ne poduzimati kako bismo to promijenili je loše iskorišteno vrijeme (čitaj: izgubljeno / potrošeno vrijeme). Kada je isplanirano onda će se i napraviti.

Želim uspješno korištenje kalendara i pišemo se uskoro.

Goran Blagus

p.s.
Praksa mi je pokazala kako mogu uspješno planirati aktivnosti dva tjedna unaprijed, bez potrebe da se zamaram što će biti u daljoj budućnosti.

Pokušajte s dvotjednim ili barem tjednim planiranje i držite se tog plana cca. 3 mjeseca. Garantiram da ćete postati produktivniji i uspješniji (ili vraćam novac) 🙂

 

image by photosteve101

 

Prepametan za tu foru…

Motivacija je često tema kojoj se mnogi znaju okrenuti kada zapnu u probleme i shvate da bi nešto trebali napraviti, ali nikako da krenu. Internet i knjižnice su pune različitih knjiga, tekstova i videofilmova koji imaju svrhu motivirati osobu da se pokrene, no svi jako dobro znamo da to rijetko djeluje.

Iz ovog mog višetjednog serijala poruka iz područja motivacije, produktivnosti i vezanih tema vjerujem kako ste shvatili koji je moj stav o uspješnom djelovanju (kreni korak po korak, pogriješi, ispravi i idi dalje, slušaj se na svim razinama i složi svoj model), no danas ću se dotaknuti jedne metode koju često možete sresti u literaturi.

Jedna od tih metoda, tj. trikova kako se motivirati jest javno ili na neki drugi način podijeliti s drugim ljudima kako ćete u određenom roku napraviti određeni posao. Često ta obećanja budu u obliku izjave najbližim prijateljima, obitelji ili grupi pratitelja i poznanika na društvenim mrežama.

  • položit ću sve ispite do kraja godine
  • pokrećem novu tvrtku kojom ću pokoriti svijet
  • nema više popuštanja i od ponedjeljka krećem s najboljom dijetom i redovitim vježbanjem

Pozadina ovakvog dijeljenja i davanja obećanja velikom broju ljudi (poznatim i nepoznatim) polazi od toga kako djeluje naš um (i prijatelj ego).

Vjerojatno znate kako je u ljudskoj prirodi želja da se sviđamo drugim ljudima te želimo da nas drugi vole i cijene. U pogledu toga, često i nesvjesno radimo različite radnje kako bi nas društvo i okolina prihvatili, tj. kako bismo bili dio neke grupe. Čovjek je (većinom) društveno biće. Voli i želi se družiti s drugim ljudima.

To je tako zbog nasljeđa koje nosimo još od vremena kada svijet nije funkcionirao u formi kako on funkcionira danas. Da bi prethistorijski čovjek preživio, morao je djelovati u grupi. U grupi je lakše dolazio do hrane, u grupi mu je bilo toplije i ono najvažnije – sigurnije. U slučaju da nije bio član grupe ili ga je grupa izbacila, šanse da preživi u surovom svijetu bile su mu gotovo nikakve.

Ukratko, bez djelovanja u grupi nisi mogao opstati.

I taj model, zapravo dio tog modela, svi smo mi u većoj ili manjoj mjeri naslijedili, tj. on je postao dio našeg DNK. Želimo biti u grupama i želimo biti s drugim ljudima jer nam to donosi priznanje, raznolikost i ono najvažnije – sigurnost.

Nekada je ta sigurnost bila vezana uz to da preživimo, no danas je ta sigurnost vrlo rastezljiva i ponekad vrlo upitna.

No, vratimo se na temu motivacije dijeljenja i davanja obećanja grupi ili drugim ljudima s ciljem da ćemo obećano i napraviti. Dakle, trik je u tome da se u našem umu aktivira mehanizam straha koji će nam biti motivator da izvršimo obećano. U protivnom bi nas grupa i okolina mogli izbaciti iz svoje blizine, a time bismo izgubili toliko potrebitu sigurnost.

U praksi, to bi značilo da će nas najbliži ljudi pitati što je s danim obećanjem, a kako ne želimo ispasti neozbiljni ili izgubiti njihovo povjerenje tada se nećemo dovesti u tu situaciju i napravit ćemo sve što je potrebno kako bismo obećano ispunili. A ako je to tako, onda imamo dovoljno motivacije za pokrenuti se i napraviti nužne radnje.

Ovako napisano super izgleda, no pitanje je koliko zapravo sve ovo djeluje u praksi?

Velika većina nas već je u godinama kada nemamo strah od gubljenja povjerenja drugih osoba ako nešto ne napravimo, a vrlo vjerojatno smo već stekli jako mnogo prakse u stvaranju i traženju isprika ili “posipanju pepelom” da jednostavno ova metoda motivacije ne djeluje.

Postali smo prepametni i, zapravo, naš je prijatelj ego postao mudar igrač i pušta nas da se zavaravamo ovim jeftinim motivacijskim trikovima koji rijetko djeluju. “Malo ću trpjeti što nisam obećano ostvario, vremenom će se zaboraviti i na kraju nikome ništa.”

Hmmm… Što kažete? Prepoznajte li se u ovom opisu? Ako je odgovor potvrdan, tada strah od odbacivanja nije dobar motivator, štoviše, okrenite se nekim drugim metodama i tehnikama.

Trik motivacije za napraviti nešto što nam nije od volje ili je teško nije u traženju trika, već u prepoznavanju želje i potrebe, te u osjećaju i emocijama koje će postignuti cilj dati. Uloženo / dobiveno.

Imate li mišljenje o ovoj temi, podijelite ga ispod ovog blog zapisa.

Hvala na pažnji,

Goran Blagus

P.S. Trik motivacije sa strahom gubitka sigurnosti djeluje kod djece, no mnogi roditelji ovaj trik znaju vrlo nepošteno iskorištavati u odgoju (“ako ne napraviš to, mama će te ostaviti…”). Ali kako s vremenom odrastemo i shvatimo pozadinu straha u motivaciji te pametnog ega kojeg smo izgradili, motivacija dijeljenja obećanja s grupom i gubitak koji bi eventualno mogao nastati rijetko djeluje u praksi.

 

image by jin.thai

Zašto (ni)je teško lako, a lako teško?

Evo jedne  epizode koja će se poigrati našim mentalnim vještinama i prijateljem egom.

“Da bi uspio u _____________ (sami upišite neki cilj) trebaš uložiti puno vremena i/ili novaca, trebaš puno raditi, morat ćeš se puno toga odreći, biti će teško, neće ti uvijek uspjeti od prve, moraš biti uporan i imati ćeš veće šanse za uspjehom…”

Pretpostavljam da ste sličnu izjavu čuli ili pročitali više od tisuću puta. Dobronamjerni ljudi kroz ovakvu rečenicu ili njezinu varijaciju žele nam pokazati kako je potreban malo veći ulog da bi se ostvario neki ozbiljniji rezultat. No, jeste li svjesni da u ovakvoj izjavi ima nezgodna zamka?

Zamka je u tome što nam ovakve rečenice i izjave stvaraju više problema nego koristi. Naime, kada netko kaže da će nešto biti teško i naporno, u našoj glavi se tada počinju stvarati osjećaji i emocije kako stanje “teško” nije baš poželjno stanje i počnemo tražiti alternativna rješenja. Vrlo brzo javi se naš prijatelj ego koji smišlja “kreativna” rješenja:

  • a zašto bi trebalo biti teško, možda postoji lakše rješenje
  • pa kad je već teško, znači da imam opravdanja ako ne uspijem
  • zar je taj cilj stvarno toliko važan?

Alternativa da je nešto teško ostvarivo je pričanje i prezentiranje ciljeva u suprotnom od teškog – jednostavno.

“Vrlo ti je jednostavno doći do ______________ (sami upišite neki cilj). Trebaš se opustiti, radi aktivnosti na najbolji način koji znaš, stavi fokus na svoj cilj, prilagodi tempo rada svom vlastitom tempu, kada zapneš pitaj pametnijeg od sebe, budi u flow stanju i vidjet češ kako se jednostavno dolazi do cilja… ”

Hmmm… pretpostavljam kako vas ovom rečenicom nisam baš uvjerio da se do velikih i važnih ciljeva u poslu i životu može doći na jednostavan način. Nije mi to ni bila namjera, no vjerujem kako ste sličnu rečenicu i slične izjave čuli po nekoliko tisuća puta. Posebno kada je izazov i problem ispred vas bio iznimno veliki, a ekipa sa strane bodrila vas je riječima kako je to jednostavno za riješiti.

Naravno, i u jednostavnom shvaćanju ciljeva i rezultata postoji zamka. Prijatelj ego je tu negdje u prikrajku i stvara monolog u
glavi:

  • ako je jednostavno znači da i nije toliki problem ako neuspijem
  • čemu ulagati veću pažnju i trud, to mogu riješiti “jednom rukom”
  • zar je taj cilj stvarno toliko bitan?

U konačnici, sve je samo u našoj glavi. Pričanje da je nešto teško i iziskuje više truda i energije rijetko će kod ljudi izazvati spremnost za većim ulozima. Isto tako, pričanje da se do nekog cilja može doći jednostavno i lako stvara isti taj osjećaj nedovoljne motivacije da se radi na ostvarenju cilja, želje ili potrebe.

Generalno, uopće nije bitno je l’ nešto teško ili lagano. Izbacite iz svojih misli ocjenu izazova, problema, želje, cilja, potrebe ili što vam je već na umu da je to teško ili lagano. To se samo naš prijatelj ego igra s nama 🙂

Svakom izazovu pristupite sa željom i namjerom da ga ostvarite, a mentalne igrice i pričanje kako je nešto teško pa će to izvući lavovsku energiju iz nas ili pričanje kako je jednostavno samo da se ne uplašimo puta ostavite za nekog drugog, manje svjesnog kako naš mozak i ego funkcioniraju.

Hvala na pažnji.

Goran Blagus

 

image by  Phillie Casablanca

Mentalna kočnica

U današnjem ću se tekstu osvrnuti na jedan detalj ljudskog ponašanja za koji mi je trebalo jako puno vremena da ga shvatim i sigurno će vam odgovoriti na jedno kontraverzno pitanje.

Pitanje, tj. postavka od koje sam krenuo je traženje objašnjenja zbog čega na prvi pogled neugledni, neugodni i neobrazovani ljudi imaju izniman uspjeh u nekim sferama života, s posebnim naglaskom na materijalne stvari.

Da ne bi bilo zabune, nikoga ne etiketiram zbog onog što posjeduje i radi, već mi je ovaj, nazovimao ga tako, fenomen postao zanimljiv za traženje pojašnjenja.

Vjerujem da će se velika većina složiti kako je za postizanje uspjeha, u bilo kojoj sferi života, potrebno uložiti energiju i vrijeme. Za mnoge se stvari treba iznimno pomučiti i potruditi te će kao rezultat toga doći veći ili manji uspjesi.

No, u isto vrijeme možemo primjetiti kako neki pojedinci, bez prevelikog truda, bez prvelikog uloga vremena i energije u učenje, isprobavanje, proučavanje, testiranje dolaze do nama teško dostižnih rezultata preko noći ili neobjašnjivo jednostavno.

Za nastavak teksta ću izbacit postavku kako razlog tome mogu biti rođačke veze, nepotizam, marionetske postavke, zakulisne igre i slične anomalije te vidjeti što je to “nešto” zbog čega su “oni” uspješniji.

To “nešto” je jedan mali moment u njihovom modelu razmišljanja i ponašanja. Oni ne uzmiću!

Kod njih nećete primjetiti kako dvoume treba li problem riješiti na ovaj ili onaj način ili još gore, treba li uopće problem riješiti. Kod njih nećete primjetiti kako razbijaju glavu da li je jutro odlično vrijeme za početi, ne čitaju horoskop, ne interesira ih što drugi misle o njima i ne zamaruje se takvim, nebitnim, stvarima.

Oni jednostavno idu naprijed. Gaze i ne uzmiću.

Jesu li uvijek uspješni? Nisu. Znaju li gadno nastraditi? Znaju. No, bez obzira na sve to, oni i dalje idu samo naprijed. Tako dugo dok ne dođu do onog što su zacrtali da žele postići.

Kada bih vam ja sada rekao da uzmete svoj mobilni uređaj i isključite ga na 12 sati, biste li to učinili?

Vjerojatno biste pomislili:

  • 12 sati, jel’ on lud
  • ako ga isključim, neću biti dostupan
  • što ako se nešto loše dogodi, a nisam dostupan
  • kako ću komunicirati s drugim ljudima
  • drugi će se zabrinuti jer mi mobitel ne radi
  • imam važne stvari u mobitelu i mora biti uključen
  • ja ne mogu bez mobitela
  • mobitel mi je bitan za posao
  • kako ću nazvati druge ljude

Misli koje su vam prolazile kroz glavu su uzmaci koje radite. Počinjete kalkulirati i procjenjivati posljedice zahtjeva kojeg sam vam dao, počnete se pitati ima li to smisla, tražite drugačije rješenje, razmišljate o alternativama, preispitujete… i na kraju to ne učinite. Iako jako dobro znate da vam mobitel oduzima pažnju, često vas prekida u važnom poslu i neće vam biti potreban tih 12 sati, jednostavno vam monolog u glavi i strah od uzmaka ne
dozvole to učiniti.

Ovo je relativno benigni primjer, no kako je s ostalim životnim stvarima? Koliko u njima često uzmičete i pronalazite opravdanje? Koliko u drugim životnim i poslovnim situacijama, nakon što ih postavite, počnete razmišljati o alternativama, cendrate kako je teško, negodujete i na kraju sve ostane samo na tome.

I to je ta “mala tajna”, nema uzmaka. Nema povlaćenja. Ako nešto treba učiniti onda se to i učini. Pokušajte se samo sjetiti svojih životnih i poslovnih uspjeha. Samo tamo gdje niste uzmicali i samo tamo gdje ste ustrajali na postizanju cilja, bili ste uspješni.

Kako ne uzmaknuti i kako monologe u glavi pretvoriti u prednost, biti će jedna od tema na radionici “Korak naprijed” koju ću 20.6.2012. održati u Zagrebu. S polaznicima radionice raditi ću na izgradnji njihovog modela produktivnog djelovanja koji će im omogućiti postizanje boljih poslovnih i životnih rezultata.

Radionica je limitirana na maksimalno osam (8) polaznika, traje cijeli dan te će kao BONUS svaki polaznik dobiti pristup 800 kn vrijednom video programu izgradnje produktivnih navika (www.navike.com).

Nemojte sada uzmaknuti i kalkulirati što i kako. Ovo je prilika da usvojite i implementirate modele produktivnog i kvalitetnog funkcioniranja, a ja ću vas osobno voditi, trenirati i coachati kroz taj program.

Prijavite se slanjem emaila na [email protected] i vidimo se 20.6.2012.

Hvala,

Goran Blagus

p.s. ako malo bolje razmislite, uzmak sindrom tj. nedostatak uzmaka u ponašanju karakterističan je i za druge, uspješne pojedince. Sva tajna je u prihvaćanju toga da može biti neugodno i nelagodno, no praksa pokazuje da je većina problema samo u našim glavama i famoznom uzmicanju.

p.p.s. na radionici ćemo uz ovu temu raditi i na tome kako se ujutro lakše pokrenuti, kako promijeniti loše navike, kako prolaziti kroz dan s manje stresa i kako naći smisao u poslu koji radimo i set drugih tema i tehnika koje ćete moći odmah primjeniti u svom životu. Konkrento i usmjereno prema rezultatima – i bez uzmicanja. Prijavite se slanjem emaila na [email protected].

 

Image by foxypar4

Mentalni fetiš

U današnjoj epizodi, pomalo bizarnog naslova, dotaknuti ću se teme u kojoj se svatko od nas već našao, a velika je vjerojatnost da smo i trenutno “zapetljani” u njoj.

Prije no što krenem u detalje, imam potrebu spomenuti kako je naslov mentalni fetiš isplivao tokom jednog coaching sessiona s klijentom i to u trenutku kada smo prolazili kroz njegove silne natuknice, zapise, planove, ideje i što sve ne. Klijent je duboko uzdahnuo i prokomentirao: “Ovo je fakat pravi mentalni fetiš!”

Dakle, što je mentalni fetiš? Po mojoj definiciji je to ovisnost o učenju novih stvari, čitanju različitih knjiga, sakupljanju silnih informacija, beskonačnom planiranju i odrađivanju svih mogućih poslova, kako bismo jednog dana krenuli i nešto napravili, no ostali smo zapetljani u krugu sakupljanja novih i još novijih informacija. Na kraju ne napravimo ništa ili gotovo ništa.

Pojednostavljeno rečeno: sakupljanje i usvajanje novih znanja i informacija te beskonačno planiranje postalo je samo sebi svrha.

Prepoznajete li se u jednoj od ovih situacija:

  • čuli ste za novu metodu bolje organiziranosti, primijenili nešto od nje, da bi za nekoliko dana otkrili neku još noviju i počeli
    nju isprobavati
  • čitate jako puno blogova i web stranica, no kako ih ima jako puno, zanimljive teme stavljate u bookmark kojemu se gotovo
    nikada ne vratite planove i zadatke koje želite / trebate izvršiti pišete na nekoliko
  • različitih mjesta, no radite ih onda kada ih se sjetite ili ih uopće ne radite jer su izgubili smisao
  • odlazite na različite seminare i radionice nadajući se kako ćete tamo naći rješenje svog problema, ali gotovo nikada naučeno
    ne primjenjujete u praksi
  • znate kako trebate donijeti teške odluke, ali se nadate kako ćete nekim trikom to uspjeti izbjeći ili odraditi posao uz manje “boli” i nelagode
  • pokušali ste koristiti desetke različitih tehnika organizacije dana i shvatili kako ni jedna nije za vas
  • osjećate kako zaslužujete bolje, ali s obzirom da je svima oko vas loše, onda biste trebali biti sretni i s ovime (lošim) što imate
  • imate odličnu ideju koju ćete realizirati kada nađete više vremena/ kada se poslože neke stvari / kada još malo razmislite / kada …

Mogao bih ovaj niz nastaviti u nedogled, a ako imate volje, slobodno dopišite i podijelite svoje mentalne fetiše ispod ovog teksta.

Da ne bi bilo zabune, svi mi koji smo uvidjeli kako je ispred nas cjeloživotno učenje i bez unapređenja samog sebe nema prevelikog napretka, moramo ipak pripaziti na pravu dozu primljenih informacija.

Velika je razlika između znati i umijeti te isto to učiniti i primijeniti.

Kakva korist silnih planera, planova, natuknica, knjiga, trikova, metoda i čega sve ne, ako ih ne primjenjujete i ako od njih ne dobijete neku konkretnu korist za sebe. Ako je vaša korist ispasti jako pametan u društvu (ovo nije negativna konotacija), onda i dalje sakupljajte informacije. Ja sam ipak više za djelovanje i stvaranje rezultata.

Sva mudrost napretka i promjene je u djelovanju i poduzimanju akcije. Ako ste nešto isplanirali, krenite s realizacijom. Ne trebaju vam nove informacije, ne trebaju vam nove izlike za odgađanje, ne treba vam još jedna kava, još jedna web stranica, još jedan SMS, još jedan…

Neka vam ovaj tjedan bude tjedan realizacije. Ako zapnete, ako osjetite potrebu za podrškom ili vođenjem u kojem smjeru krenuti, pošaljite mi email ili podijelite svoju zapreku s ostalim čitateljima ispod ovog teksta  i sigurno ćete dobiti onaj dodatni poticaj da nastavite djelovati dalje u zacrtanom smjeru.

Photo by khrawlings

 

Prvi korak – nije tajna u njemu

Nakon pauze od cca. 3 mjeseca, došlo je vrijeme za novi krug tjednih poruka mailing liste o produktivnosti, motivaciji i sličnih tema. Gdje sam “nestao” i što sam radio (ili bolje rečeno proučavao) u tom vremenu dijelit ću u budućim porukama. Ovog trenutka je puno bitnije krenuti sa sadržajima nego suvišno trošiti vrijeme.

“Stari” pretplatnici mailing liste vjerojatno se sjećaju da sam u nekoliko navrata “drvio” kako je bitno napraviti prvi korak i kako će onda sve ići puno lakše.

Čak u tom svijetlu postoji i stara poslovica koja kaže da put od 1000 milja počne prvim korakom.

Generalno se mogu složiti kako je prvi korak bitan ali nakon nekog vremena shvatio sam kako tom istom prvom koraku pridajemo previše pažnje što na kraju rezultiran neuspjehom u zacrtanom naumu.

Razlog neuspjehu je u tome što ne znamo ili uopće ne napravimo drugi korak.

Da pojasnim. Većina nas je prosječno ili nešto iznad prosječno pametna. Završili smo osnovnu školu, srednju, fakultet, čitamo knjige, gledamo TV… ukratko, razmišljamo i svjesni smo kako u većoj mjeri sami sebi krojimo sudbinu. Politika i političari nas znaju ponekad izbaciti iz takta, no dovoljno smo bistri za shvatiti kako sami moramo nešto napraviti želimo li postići nešto više ili barem drugačije od ovog što sada imamo.

Velika većina nas razmišlja i ima ideje koje bi htjeli realizirati.  Ideja kako napraviti novi internet projekt, ideja kako kupiti novi auto, ideja kako prehraniti obitelj, ideja kako dobiti dijete, ideja kako naći posao, ideja kako smanjiti kilograme, ideja kako se odmoriti, ideja kako…

Nakon što smo “prepoznali” ideju i dovoljno se zagrijali za ostvariti je, poslovica i pametni ljudi će reći kako sada treba napraviti prvi korak. No, koji je zapravo prvi korak? Nisam li već prvi korak napravio time što sam smislio i odabrao ideju?

Hmmm… nezgodno, zar ne?

Imaš ideju, razmišljaš o njoj kako bi bilo odlično ostvariti je, emotivno uživaš u tome kako ćeš uživati u njezinim plodovima, maštaš, crtkaš nešto na papiru, pišeš bilješke…

Prvi korak ste već odradili – on je odabir ideje. Ali je zato drugi korak onaj koji čini razliku u svemu tome. A drugi korak je konkretno djelovati u ostvarenju ideje.

Da razjasnim – djelovati znači poduzeti konkretnu aktivnost, a ne daljnje maštanje što bih mogao napraviti, kako bih to trebao napraviti, gdje bih to mogao napraviti ili zašto ideja nije više dobra. Drugi korak je vrlo rijetko aktivnost dodatnog trošenje vremena i energije na proučavanju literature, internet stranica, Facebook profila i sličnih radnji koje često radimo kako bismo izbjegli napor i nelagodu realizacije ideje.

Djelovati je drugi korak i on je zapravo tajna uspjeha. Pokrenuti se, napraviti konkretnu aktivnost (pa makar i krivu) u realizaciji ideje je jedino što vrijedi i jedino što će donijet rezultate.

Možete imati savršenu ideju ali ona vam ništa ne vrijedi ako je ne realizirate.

Odabirom ideje ste pola posla već odradili, sada krenite u njezinu realizaciju. Ako pak ne znate koja bi to bila aktivnost, pokušajte s odgovorom na sljedeće pitanje:

Tko mi može pomoći u realizaciji ideje?

Pregrizite ponos, izađite iz komforne zone i zaboravite kako će vam netko ukrasti ideju. Nemojte slušati negativne kritike i dobronamjerne savjete ljudi koji nisu ništa konkretnog napravili u životu, već napravite (je****) konkretan korak i realizirajte tu ideju.

Želim puno uspjeha u realizaciji & pišemo se uskoro.

Ovisnost o hitnosti

Hajmo brzo na ovotjednu temu iz područja produktivnosti i motivacije, jer ipak se ovdje radi o hitnoj poruci.

Šalim se, jer u nastavku nema ničeg hitnog što bi vam trebalo zaokupiti pažnju o ovom momentu. U konačnici, ako i imate nešto što je važnije, najbolje je da pažnju pridate toj aktivnosti, a ostatak teksta pročitajte kasnije.

Sugestija koja ne djeluje

Bez obzira na gore danu sugestiju kako ostatak možete pročitati kasnije, velika većina primatelja ove liste (više od 1500) ipak će nastaviti s čitanjem i važnu aktivnost (posao) ostaviti za kasnije.

Jedan od glavnih razloga je taj što sam porukom, naslovom i riječju “hitno” uspio privući pažnju i time mnogima razbiti model po kojem ovog trenutka rade važan posao.

“Piše da je hitno, znači da je i važno!”

Hitno vs važno

Kroz različite tekstove, seminare, webinare, knjige i što sve ne, često se ući vještina kako treba prepoznati razliku između hitnog i važnog (bitnog).

Osobno ne bih išao za time i pojašnjavao koja je razlika, već bih ovdje naglasak stavio na jedan drugi moment. A to je kada važno
tretiramo tako da u jednom momentu postane hitno.

Hmmm… imate li iskustva kada ste posao za koji ste imali dovoljno dugi rok zakasnili napraviti ili ste ga radili u zadnji tren jer ste
predugo čekali?

Iskreno, nisam još upoznao čovjeka kojem se to nije desilo.

Vjerojatno ste čitajući i ovih nekoliko redaka prepoznali svoj model  djelovanja (čast iznimkama) i slegnuli ramenima kako jednostavno tako funkcionirate.

Tajna zbog čega tako djelujemo je u čekanju radi kojeg ne postoji razina pritiska koja bi nas natjerala napraviti posao prije naznačenog roka.

Životna škola

Kad smo bili djeca i išli u školu, roditelji su nas tjerali ili podsjećali kako je vrijeme za školu, kako trebamo prati zube, kako trebamo
redovito jesti, učiti…

Sada kada smo odrasli, bračni drug ili prijatelji nas ponekad znaju podsjetiti da bi trebali nešto napraviti, no u većini slučajeva ne postoji “taj netko” koji bi nas podsjetio što nam je činiti. (Kalendar i podsjetnici rijetko djeluju, tako da njima ovog trenutka ne pridajem veću pažnju.)

Dakle, nema više nekog “sa strane” tko bi nas podsjećao i radio određenu dozu pritiska. Naravno, osim famoznih rokova i prisjećanja kako ćemo trpjeti posljedice ako posao ne napravimo do zadanog roka.

Ovisnost o hitnosti

I tu je taj moment – tek kada su rokovi postali iznimno kratki i kada je negativna emocija vrlo blizu (čitaj: kazna), uspijevamo u sebi naći snagu, dovoljno vremena i inspiracije te napraviti posao za koji smo imali dovoljno dugi rok.

Ukratko, velika većina nas postala je ovisna o hitnom i samo tada možemo nešto dobro isproducirati. No, kao i ovisnost o drogama,
tako i ova ovisnost u sebi nosi određenu dozu opasnosti.

Hvala na pažnji,

Goran Blagus

p.s. Prepoznajte li se u opisanom modelu? Podijeliti svoja razmišljanja na ispod ovogh teksta.

 

 

Savršen trenutak

Za ovaj tjedan dotaknut ću se teme s kojom sam se osobno godinama hrvao, a dosta često je susrećem u radu s klijentima.

Perfekcionizam & savršenstvo

Jedan od čestih osobnih demona je famozni perfekcionizam i iznimna želja za postizanjem savršenih rezultata. Sve što nije savršeno nije dovoljno dobro. Istom tom analogijom, stvara se stav kako ono što nije savršeno nije dobro ili nije dovoljno kvalitetno.

O tome kako je perfekcionizam nemoguće postići, kako često ljudi koji se smatraju perfekcionistima vrlo rijetko poduzimaju konkretne korake (jer nikada nisu spremni), te kako perfekcionizam često bude razlog velikih frustracija i nezadovoljstva, danas na internetu možete naći hrpu različitih tekstova.

Ja ću ovom izazovu pristupiti s jedne druge točke. S točke koja je meni pomogla shvatiti kako je savršenstvo (perfektno) ono što je u ovom trenutku, a ne tamo neko stanje ili oblik u budućnosti (ili prošlosti).

Prva zamka savršenstva je u shvaćanju da sud o tome kakav je rezultat donosimo metodom uspoređivanja.

Hrana je savršena u usporedbi sa…
Film je savršen u usporedbi sa…
Posao je savršeno odrađen u usporedbi sa…

Donošenje suda (stava) stvaramo emocionalno stanje, koje u  slučaju lošeg rezultata budi frustraciju, a u slučaju pozitivnog rezultata ushićenje (zadovoljstvo).

No, ne treba biti previše pametan za shvatiti kako je uvijek nešto bolje, brže i kvalitetnije. Pa tako i naš “savršeni” rezultat.

Da ne bi bilo zabune, ne kažem kako je uspoređivanje loše i nepoželjno, no potrebno je samo biti svjestan kako ono dovodi do emocija, a one utječu na naš model ponašanja.

Drugi korak je vremenska komponenta uspoređivanja.

Uzmimo za primjer cvijet. U kojem je trenutku cvijet savršen?

Je l’ to u trenutku kada je samo sjeme koje još uvijek nije stavljeno u zemlju? Ili možda u trenutku kada izbaci prvi list? Možda u trenutku kada naraste prva latica ili možda kada se sve latice otvore? Možda je to trenutak kada iz cvijeta nastane plod ili možda trenutak kada se cvijet počne pretvarati u hranjivo tlo iz kojeg će izrasti drugi cvijet?

Cvijet je savršen u trenutku u kojem se trenutno nalazi!

Ako ne uspoređujemo vremensku komponentu stanja razvoja cvijeta s nekim zamišljenim stanjem u budućnosti, naš cvijet će uvijek biti savršen.

Osim toga, kako bi to izgledalo kada bi “naš cvijet” još kad je sjeme “razbijao glavu” hoće li biti crvene ili bijele boje?

I to je ta kratka priča kako se uspoređivanjem ne može doći do savršenstva, jer smo ga ovog trenutka već dostigli.

Savršenstvo je u trenutku, a poslije njega dolazi drugi trenutak kada smo opet savršeni na neki svoj način.

Želim uspješan tjedan i pišemo se drugi tjedan.

Hvala,

Goran

p.s. Pozivam vas da ostavite komentar na dnu stranice.

Produktivnost u 3 koraka

Podijelio bih sistem koji sam naučio od svog mentora, koji mi omogućuje održati visoku razinu osobne produktivnosti, pa čak i u trenucima kada se dešavaju neočekivane situacije.

Sistem se sastoji od tri točke:

1. Jasan i jednostavan plan djelovanja

Prva i osnovna stvar od koje krećem je definiranje ili imati definiran plan djelovanja. Konkretno, to znači da imam unaprijed raspisane / definirane procedure što ću raditi i kada.

Uzmimo za primjer email poruke koje pišem svaki ponedjeljak.

Iz centralne baze ideja i citata odabirem tri potencijalne teme. Zsvaku temu u narednih 5 minuta pišem naslov poruke ili ga pokušam napisati. Tema koja je ostala bez naslova ili nije “legla”, vraća se u bazu za neku drugu priliku.

Pisanje sadržaja tjedne poruke radim 7-15-4-45 metodom (radim na štopericu – ograničim si vrijeme). Napisani sadržaj propuštam kroz spelling checker…

2. Vještina praćenja (držanja) plana

Druga točka za postizanje visoke razine produktivnosti je stvaranje vještine praćenja (izvršavanja) definiranih koraka.

Da ne bi bilo zabune, ovdje se ne radi toliko o disciplini praćenja, već o izgradnji vještine kako ću raditi svaki od definiranih koraka.

Ako pišem naslove budućih tema, onda pišem naslove tema – i ništa drugo. Izbacujem po nekoliko pojmova, slažem par natuknica, napravim google search…

Ako je vrijeme za formatiranje teksta za slanje, onda radim samo taj posao. Stavim ga u CMS, stavljam varijable, podešavam fontove…

Kao što sam naveo, česta zabluda kod ovog koraka je što ljudi misle kako im treba vještina discipline za odraditi sve potrebne korake i nedostatak iste (discipline) dovodi do neuspjeha.

Po meni, disciplina bi bila prisiljavanje samog sebe na posao koji mi baš nije drago raditi. Osim toga, u trenutku kada se prisiljavam, osjetim kako sam sebe miniram i stvaram otpor prema poslu koji moram odraditi.

Kada je pristup poslu u “slijepom” praćenju koraka i stvaranju što bolje vještine odrađivanja svakog koraka, tada se lakše dolazi do rezultata.

Vježbam i prakticira svaki od koraka, stvaram vještinu odrađivanja svakog koraka te sa svakim novim projektom, bilježim i svjesno zaključujem što sam napravio dobro, a što loše.

U početku ide teško, puno griješim, nerviram se, no shvaćam kako sam u modu usvajanja nove vještine i da treba vremena da se ona usvoji.

Formula za stvaranje vještine je jednostavna:

I. napravi (nema emocija)
II. promotri rezultat (nema emocija)
III. korigiraj (nema emocija)

Ponavljaj korake od I. do III. tako dugo dok ne postaneš zadovoljan rezultatima.

3. Sustav povratne informacije

Treći korak je nešto za što mi je trebalo jako puno vremena za shvatiti ga i staviti u sistem.

Radi se o tome da za svaki posao koji radim trebam i očekujem povratnu informaciju kako sam ga napravio. Ali povratnu informaciju osobe ili osoba koje nisu emotivno vezane uz projekt koji radim.

Za neke od poslova feedback mi daje moja “coacherica” (Adrijana), za neke druge projekte kritički nastrojen prijatelj (Igor), za neke treće ekipa s facebooka, a na kraju krajeva tu su i čitatelji ove mailing liste.

Feedback ili povratna informacija je ono presudno što mi govori radim li posao dobro ili loše. Kroz povratnu informaciju dobivam ocjenu gdje bih trebao što promijeniti i u kojem obliku.

Da ne bi bilo zabune, nije povratna informacija jedina koji određuje je l’ posao dobro ili loše napravljen, već čini samo jednu komponentu u konačnoj odluci.

Drugi razlog zbog čega je ova točka jako bitna jest stvaranje dovoljno jake razine odgovornosti kako bi se kvalitetno odradio posao.

Kod mene tu zna odigrati dano obećanje i vlastiti integritet da se držim danih obećanja, u nekim drugim slučajevima to bude redoviti izvještaj klijentu…

I to je to. Tri velika korak. Neki od njih postali su dio navike i ne trebam više toliku veliku razinu “svjesnosti” da pazim što i kako radim, no s vremena na vrijeme napravim reviziju i korigiram se.

U trenucima krize i nepredviđenih situacija, samo se vraćam onom koraku plana gdje sam stao i krenem od njega. Nema bespotrebnog lutanja.

Isprobajte ovaj plan i javite mi rezultate.

Hvala!

Goran Blagus

p.s. Razlog kašnjenja ovotjedne poruke je moja najnovija e-knjiga o poslovanju. Pogledajte o čemu se radi na www.uspjesan-biznis.com.

Istina o “NE”

Novi dan, no ne i toliko nepoznata tema iz domene produktivnosti i motivacije.

Tema koju spominjem su famozne situacije u kojima ne znamo kako reći “NE” i posljedice takvih odluka.

Znate ono, prijatelj ili netko blizak traži vas uslugu ili neku stvar, te iako osjećate i želite reći NE, jednostavno ne znate kako im to reći. Pa čak i u momentu kad znate da je traženo nemoguće ispuniti.

Posljedice takvih odluka ili ne-odluka (niste rekli NE) vrlo brzo izlaze na površinu u obliku lošeg raspoloženja, gubljenja povjerenja (u vas), loše učinkovitosti i neželjenih rezultata.

Ako pak s vremena na vrijeme imate snage, dovoljno ste sigurni kazati “NE” ili znate kako reći “NE”, tada se gore navedene posljedice rijetko dešavaju.

Prihvatite kako ćete puno rjeđe žaliti zbog izrečenog “NE”, nego što ćete žaliti kada kažete “DA”.

Bez obzira na sve, svaka odluka za sobom povlači određenu razinu odgovornosti (vidi prošlotjednu poruku). No, bolje je komunicirati realne rezultate nego davati obećanja i uvjeravati sebe kako ćete se s time natjerati napraviti određeni posao.

Drugi teret komunikacije “NE” jest osjećaj gubitka. Gubitka prijatelja, poslovnog partnera, posla, informacije… I iako postoje realne šanse da se to desi, šlampavo odrađen posao ili uopće ne odrađen posao više povećava šansu negativnih posljedica, nego da ste odmah rekli “NE”.

Zato bez većeg tereta češće komunicirajte “NE”. No, iskoristite igru riječi i zapakirajte taj “NE” kako ne bi zvučao previše oštro. Evo nekoliko primjera kako to možete lijepo zapakirati:

Oprosti, no NE mogu to sada napraviti.
Ne, to nije važno ovog trenutka.
Sada radim na xyz, kad završim možemo to pogledati.
Mogu li prvo završiti xyz, važno mi je.
Ne, hvala.
Nisam zainteresiran.
Ne, ne mogu.

Bez obzira na sve, a vjerujem i iskustva kojeg imate, žaljenje i posljedice zbog izrečenog “NE” su puno manje nego da kažete “DA”.

Osluškujte se ovog tjedna, budite barem 15% manje dostupni drugima i jasno im komunicirajte “NE” kada to stvarne okolnosti opravdavaju.