U kojoj brzini voziš?

U današnjem tekstu, iz područja produktivnosti i motivacije, malo ću zakoračiti na teren gdje nisam baš “doma”, ali znam dovoljno toliko da mogu napraviti nekoliko odličnih metafora koje nas mogu pokrenuti i izazvati “aha” momente.

Budite strpljivi i dajte mi priliku u čitanju cijelog teksta, vjerujem kako ću vas ugodno iznenaditi.

Pretpostavljam kako posjedujete automobil ili u krajnjem slučaju znate voziti auto, a ako se ni u jednom od toga ne prepoznajete, onda barem znate kako izgleda voziti auto i kako on općenito funkcionira.

Vjerujem kako se možemo složiti da auto sasvim dobro funkcionira bez brzinomjera i da bez njega možemo, bez većih problema, doći od točke A do točke B. Činjenica jest kako u takvoj situaciji, samo vlastitom procjenom, možemo ocijeniti jesmo li taj put prevalili u razumnom ili ne razumnom vremenu tj. brzini. Naravno, stvari se kompliciraju ako na cesti postoji ograničenje brzine pa kontrolori prometa izmjere kako smo u prekršaju ili vozimo toliko sporo da stvaramo gužvu u prometu.

Vrlo je slična stvar i s pokazivačem goriva – pretpostavimo da ga nema.  Auto možemo voziti od točke A do točke B, no sada je situacija malo kompliciranija. Ako smo nedavno napunili spremnik s gorivom  (nećemo sada o vrtoglavim cijenama), poprilično smo sigurni kako će biti dovoljno goriva za put, no ako ne znamo ili nismo pamtili koliko smo drugih puteva prošli pa uz sve to ne znamo koliko prosječno trošimo po kilometru, situacija s putovanjem od točke A do točke B poprilično se komplicira. Možda uspijete stići do točke B, a možda i ne.

Ovako možemo nastaviti priču s gotovo svakim elementom automobila, no meni najbolji dio je s mjenjačem brzina. Svrha je mjenjača u automobilu kako bi motor uvijek radio optimalno, s obzirom na brzinu kretanja i opterećenje vozila (napomenuo sam kako nisam stručan u ovom području). Tako u prvoj brzini možemo voziti do određenog broja okretaja i brzine vozila, u drugoj smo neznatno brži pa sve do pete ili šeste brzine. Svaka nova viša brzina znači i naše brže kretanje.

No, zamislite kako bi izgledala vožnja kada u automobilu sa šest brzina možete koristiti samo prve tri. Iskreno, mogli bismo prevaliti put od točke A do točke B, no sasvim sigurno bismo potrošili jako puno goriva, a maksimalna brzina kretanja bi nam bila ograničena na maksimalnu brzinu, koju možemo postići u trećoj brzini.

Mislim da je bilo dovoljno o mom ili vašem automobilu, pitanje glasi: A kako vozimo svoj život?

Dio s brzinom, kako dolazimo do ciljeva, lako je riješiti. Usporedimo se s drugim ljudima ili sami postavimo brzinu koju smatramo da je najbolja za nas. Bitno je da se dovoljno brzo krećemo jer ako smo spori (čitaj: tromi) ili čekamo da točka B stigne do točke A, to se nikada neće dogoditi ili ćemo na pola puta “umrijeti”.

Hrana i to mentalna, fizička i emotivna jest gorivo koje nam treba za puteve koje prolazimo. Ponekad jedne od tih komponenti ima previše, a ponekad premalo. No, bez njih nema napretka, bez njih nema kretanja i bez njih, na kraju krajeva, nema života. A znati balansirati ove tri komponente i osjećati kada je nešto “prazno” ili “previše”, jedini je ispravan način punjenja i mjerenja našeg “rezervoara s gorivom”.

I dok to svi mi jako dobro znamo, mjenjač ili brzina, u kojoj smo zapeli, pravi je izazov i ono na čemu trebamo poraditi. Mnogi su zapeli u prvoj brzini. Brzo krenu (startaju), troše jako puno goriva i mogu doći samo do točke koja nije previše udaljena od samog starta; sprinteri, kako bismo ih nazvali.

Drugi su shvatili kako je potrebno prebaciti u višu brzinu i nastavljaju svoj put, ali često zapnu u drugoj ili trećoj te vrlo brzo stanu ili se nakon nekog vremena vrate u prvu. I beskrajno se troše, (čitaj: rade do iznemoglosti), a rezultati dolaze tu i tamo ili budu prosječni.

Prelazak s jedne brzine u drugu često je težak korak i iziskuje nešto više goriva i malo usporenje u brzini kretanja, ali zato vrlo brzo nadoknadi taj gubitak i sve ostalo ide puno brže. Kao i u automobilu, tako i u životu moramo mijenjati brzine. Nekada ih podižemo, a nekada spuštamo, ovisno u okolnostima. Ali, bitno je znati koliko brzina imam i mogu li doći do najviše kada to zatrebam ili sam zapeo u drugoj i ne ide dalje.

Zato vas pozivam da ovaj tjedan mjerite u kojoj brzini vozite svoj život, svoje projekte, svoju tvrtku i razmislite o rješenju kako prebaciti u višu razinu. Svoje misli možete podijeliti sa mnom privatno, putem emaila ili ih podijeliti ispod ovog teksta.

Hvala i sretan put!

Goran Blagus

p.s. današnji je tekst inspiriran mojim poslovnim klijentima koji su zapeli na određenoj razini poslovanja nakon puno godina te im sebe i svoje usluge prezentiram kao nešto što će im omogućiti prebacivanje poslovanja u višu brzinu. Ova metafora uvijek uspijeva, a još je bolje kada uvide da to i djeluje u praksi.

Photo by fomu

ostavite trag (3 komentara za sada)

  1. Tina, 

    Kako uopće znamo u kojoj brzini vozimo? Možda smo zaglavili u rikvercu i očekujemo udarac u zid, a to niti ne vidimo jer smo subjektivni kod vlastite vožnje. Treba nam netko da nam izmjeri brzinu i opomene zbog ograničenja koje smo prošli ili da nam sugerira prebacivanje u višu.

    Odličan tekst s odličnom metaforom!
    Vozite sigurno 🙂

    Reply
  2. zeljko, 

    Zaboravio si jos važniju analogiju, a to je dok si u leru – nema kretanja. Kuzma i shaka zulu su to u pjesmi lijepo izrazili: ‘nema prve dok je lera’
    Treba malo introspektive dok shvatiš da si u leru.

    Reply
  3. marija, 

    Ponekad sporo voziš, voziš i iznenadiš se kad ti netko zatrubi i ono dignutih ruku pita viče; aajdeee.. Usporedba vožnje auta sa životom jako dobra i zahvalna sam jer me potaknula prebacivanju životni ciljeva u veću brzinu. Svi znamo da se uvjek može sve rješavati brže ali ovaj tekst ima poseban poticaj
    s odlično metaforom.

    Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *