Treba li uopće posao nekome? [IM]

Rijetko pišem o svojim emocijama, no ovaj put ću to javno napisati – tužan sam. Jako sam tužan. Glavni razlog tome je prošlotjedna kolumna (*) u kojoj sam podijelio razmišljanje na koji se još (drugačiji) način može napisati molba za posao. Dao sam par smjernica i ideja i postoji razlog zašto sam ih dao i zašto sam iza njih stao svojim imenom i prezimenom. Bio sam iskren i htio sam pomoći. No, na kraju svega nisam nikome pomogao – jer nitko nije ni prihvatio moju pomoć.

Poziv čitateljima

Na kraju svoje prethodne kolumne napisao sam poziv čitateljima da podijele sa mnom svoju neuspješnu molbu za posao, kako bih im pomogao drugačije strukturirati napisani tekst i sasvim sigurno će njegova molba privući pažnju kod sljedećeg poslodavca. Isto tako sam obećao (ne eksplicitno) kako neću koristiti ikakve prljave trikove, manipulaciju, laži i ostale nedozvoljene radnje jer takve stvari daju samo kratkoročne rezultate. Pored toga, ne znam tko danas zapošljava ljude na bilo koju poziciju, a da nakon pročitane molbe nije obavio razgovor s njim. Dakle, situacija je jasna. Treba napisati molbu koja će skrenuti pažnju potencijalnog poslodavca kako bi se došlo na razgovor i tamo kroz usmenu formu pokazala vlastita kvaliteta. Ovaj drugi dio vas ne mogu naučiti kroz ovu pisanu formu, no za molbu mogu pomoći.

Background ili pozadina 🙂

Svoje izjave, tj. svoje razmišljanje temeljim na vlastitom iskustvu. Deset godina sam vodio dvije privatne tvrtke, a ujedno sam i četiri godine proveo u korporativnom okruženju. I na obje pozicije sam ima priliku zapošljavati ljude. Što direktno, što indirektno. I poprilično dobro znam što ljudi koji zapošljavaju očekuju od svojih budućih djelatnika. Da ne bi bilo zabune, s nekim djelatnicima koje sam zapošljavao imam dobar odnos, no sasvim sigurno ima i onih koji me ne vole. Ima i situacija kada sam “nasjeo” i opekao se kod zapošljavanja, a ima i situacija kada sam jako dobro odlučio. No, naučio sam lekcije i zato ih želim podijeliti s vama, da ih vi ne biste ponovno prolazili. Da iz njih izvučete koristi za sebe.

Iskustvo s neobičnom molbom

Jedna od upečatljivijih molbi za posao koji sam ikada dobio bila je napisana jako šturo i toliko čudno da sam ipak zvao čovjeka na razgovor. U svojoj molbi je napisao da zna raditi nešto sitno u Visual Basicu i da ima nešto sitno iskustva skladištara u jednom dućanu. Pozicija za koju se tražila osoba je bila system administrator. Na prvi pogled, sadržaj molbe je bio napisan kao da osoba pojma nema kuda dolazi. No, imala je ono nešto. Iskreno – bila je to hrabrost osobe da podijeli kako trenutno radi kao skladištar i da želi napredovati u životu. Te da to može pokazati i dokazati. Puno godina kasnije tj. danas ne poznajem boljeg system administrator od njega. Uporan je, uči svakodnevno, usvaja nove tehnike i znanja i ako bih nekome trebao dati posao održavanja servere, odabrao bih njega. Danas on iza sebe ima hrpu certifikata, no ima i puno praktičnog iskustva kojeg nikada ne bi naučio iz knjiga i tečajeva. Rečenica tj. detalj koji je presudio je bio taj što je kao osoba imao neke radne navike, što je bio spreman poduzeti sve što je potrebno i što je, bez obzira na svoje “manjkavosti”, poslao ponudu za posao. U konačnici, čak se i pojavio na razgovoru dok ostale “face” sa silnim certifikatima nisu ni došli. I dokazao je kroz vrijeme da je on osoba vrijedna ponuđenog posla.

Bez uvijanja

Druga od upečatljivijih molbi u kojoj sam sudjelovao (u pisanju) jest bio strah mlade majke kako će budući poslodavac kojem je slala molbu reagirati na činjenicu da ona ima dvoje djece. Ona je “zabrijala” kako je dobro taj detalj preskočiti i u molbi i ići na klasičan format molbe. “Poštovani, javljam se na… Ja sam… Jako motivirana… timski igrač… spremna…”. Bla, bla, bla… Kao i svaka druga molba. No, tehnika (ili trik) koji smo primijenili kod te molbe se sastoji od sljedećeg: Za početak je trebalo istražiti poslodavca i njegova očekivanja. Trebalo nam je 15 minuta surfanja netom da vidimo tko je gazda, u kojim epizodama se pojavljuje ili ne pojavljuje i što je za njega i njegovu tvrtku bitno. U konkretnom slučaju, obiteljske vrijednosti su bile bitne. No, kako često bude s privatnim tvrtkama, vlasnici firmi se boje mladih majki s djecom, jer one znaju često biti na bolovanju zbog djece i sve oko toga. Nemojte me sada razapeti na križ, osobno nisam takav, no ovo sasvim sigurno svaka osoba vrti kroz glavu kod zapošljavanja. I što smo napravili? U molbu smo napisali kako je gospođa oženjena, kako ima dvoje djece i koliko imaju godina. Ujedno smo napisali kako djeca idu redovito u vrtić, te kako u kući s njima živi i baka koja je u mogućnosti preuzeti brigu o djeci kad su bolesna ili kada je potrebna veća i duža angažiranost na poslu. Bez uvijanja i bez laganja. Jer to je istina i zato jer tako stvari inače u toj obitelji funkcioniraju.

Za kraj

I to je to. Ja sam i dalje tužan (no, ne očajavam) što nisam uspio nikome pomoći. Par poruka koje sam dobio kao reakciju na prošlotjedni tekst su u rangu kritiziranja sadržaja moje zadnje kolumne – sve je to previše “američki”, ovakvi trikovi kod nas ne funkcioniraju i kod nas u RH se možeš jedino zaposliti preko veze. Čak je bilo i nekoliko poruka gdje su mi poručili da je puno bolje biti nezaposlen nego raditi u ovakvoj državi. Osobno, nije meni toliko do države i uređenja, već do toga da se ljudi žale, a ništa ne žele poduzeti po tom pitanju. I zbog svega toga sam tužan i žalostan. Ne garantiram da mogu srediti svačiji život, no mogu pomoći. Ali da se ljudi nisu u stanju barem pobrinuti za sebe, teška srca mogu prihvatiti.

Stoga, za one pozitivne i one koji su shvatili da je sudbina njihovog života samo u njihovim rukama želim sve najbolje. A za vas ostale, više sreće drugi put.

(*) Kolumne objavljujem na stranicama Internet monitora (www.monitor.hr), te je tamo u obliku p.s. zapisa bio i napisan dio teksta u kojem nudim svoju pomoć.

 

ostavite trag (0 komentara za sada)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *