Tag Archives: rješavanje problema

Lekcija & šarene boje

Stiže nova tema iz područja produktivnosti i motivacije. U ovom kratkom (radno kratkom) tjednu donosim i kratku priču koju svi znamo i iskusili smo je u životu, no učinilo mi se prikladnim za podijeliti je. Kao bonus ovoj priči, pogledajte PS na kraju poruke.

Kako je zadnjih nekoliko dana vrlo aktualna tema nogomet, tako se i moj petogodišnjak zainteresirao za igranje nogometa. Dogovor je pao da odemo na travnjak ispucavati loptu te je u jednom takvom ispucavanju mali čovjek promašio loptu i pao.

Krenule su suze, uz koje je uslijedio ljutiti pogled. Ubrzo se pojavila frustracija nakon koje je krenulo međusobno natjeravanje. Par minuta natjeravanja i nemogućnosti da svoj bijes, frustraciju i neuspjeh “ispuca” na meni, uslijedila je poučna lekcija razgovorom.

Tko je kriv što si pao? Ja!
Tko je kriv što si ljut? Ja!
Što radimo kada padnemo? Dignemo se i idemo ponovno!

Ne znam hoće li ovaj moj mali čovjek, tamo negdje u budućnosti kada ga problemi stisnu sa svih strana, nabasati na ovaj tekst svog starog i prisjetiti se lekcije kako se nakon pada trebamo dignuti i krenuti dalje, ali je očito da se mi odrasli vrlo često ponašamo kao ovaj moj mali čovjek.

Oni su krivi što mi ne ide posao, on je kriv što imam probleme, ona je kriva što me boli, oni su krivi što mi kompliciraju život, kada bi oni samo znali kako je meni, oni bi trebali pokušati što ja pokušavam… oni… oni… oni…

Cendramo, cvilimo, žalimo se, budemo frustrirani zbog drugih, osjećamo se bespomoćno zbog drugih, drugi nas kontroliraju, drugi upravljaju nama… i velika većina ljudi po pitanju toga radi jedno VELIKO NIŠTA!

Kao i moj mali čovjek, koji me optužio što je lopta krivo poskočila i on je zbog toga pao, tako i mi odrasli zbog djelovanja drugih ljudi optužujemo njih što je nama loše.

Život je puno češće šarenih boja, a ne crno bijel kako ga najčešće doživljavamo.

Kad padnem, dignem se i idem dalje!

Uživajte u tjednu koji je ispred vas.

Goran Blagus

p.s. Ovaj tekst kasni jedan dan zbog tehničkih razloga. Naime, nakon što sam ga završio, pokvarilo mi se računalo i uz sve silne pokušaje da spasim napisano, kvar je bio takav da sam tekst morao napisati ispočetka. Nimalo ugodan osjećaj. Prvo sam se ljutio na autora programa u kojem pišem tekstove (jer nema snimanje kopije na cloud), pa na Google jer Android OS još nije dovoljno stabilan, pa na Samsung, pa na proizvođača tipkovnice… Mogu biti ljut, mogu biti frustriran, ali sam se ispucao i ohladio. Jedino rješenje bilo je dignuti se i učiniti sve ispočetka. Lekcija naučena

 

Image by emrank

Mentalna kočnica

U današnjem ću se tekstu osvrnuti na jedan detalj ljudskog ponašanja za koji mi je trebalo jako puno vremena da ga shvatim i sigurno će vam odgovoriti na jedno kontraverzno pitanje.

Pitanje, tj. postavka od koje sam krenuo je traženje objašnjenja zbog čega na prvi pogled neugledni, neugodni i neobrazovani ljudi imaju izniman uspjeh u nekim sferama života, s posebnim naglaskom na materijalne stvari.

Da ne bi bilo zabune, nikoga ne etiketiram zbog onog što posjeduje i radi, već mi je ovaj, nazovimao ga tako, fenomen postao zanimljiv za traženje pojašnjenja.

Vjerujem da će se velika većina složiti kako je za postizanje uspjeha, u bilo kojoj sferi života, potrebno uložiti energiju i vrijeme. Za mnoge se stvari treba iznimno pomučiti i potruditi te će kao rezultat toga doći veći ili manji uspjesi.

No, u isto vrijeme možemo primjetiti kako neki pojedinci, bez prevelikog truda, bez prvelikog uloga vremena i energije u učenje, isprobavanje, proučavanje, testiranje dolaze do nama teško dostižnih rezultata preko noći ili neobjašnjivo jednostavno.

Za nastavak teksta ću izbacit postavku kako razlog tome mogu biti rođačke veze, nepotizam, marionetske postavke, zakulisne igre i slične anomalije te vidjeti što je to “nešto” zbog čega su “oni” uspješniji.

To “nešto” je jedan mali moment u njihovom modelu razmišljanja i ponašanja. Oni ne uzmiću!

Kod njih nećete primjetiti kako dvoume treba li problem riješiti na ovaj ili onaj način ili još gore, treba li uopće problem riješiti. Kod njih nećete primjetiti kako razbijaju glavu da li je jutro odlično vrijeme za početi, ne čitaju horoskop, ne interesira ih što drugi misle o njima i ne zamaruje se takvim, nebitnim, stvarima.

Oni jednostavno idu naprijed. Gaze i ne uzmiću.

Jesu li uvijek uspješni? Nisu. Znaju li gadno nastraditi? Znaju. No, bez obzira na sve to, oni i dalje idu samo naprijed. Tako dugo dok ne dođu do onog što su zacrtali da žele postići.

Kada bih vam ja sada rekao da uzmete svoj mobilni uređaj i isključite ga na 12 sati, biste li to učinili?

Vjerojatno biste pomislili:

  • 12 sati, jel’ on lud
  • ako ga isključim, neću biti dostupan
  • što ako se nešto loše dogodi, a nisam dostupan
  • kako ću komunicirati s drugim ljudima
  • drugi će se zabrinuti jer mi mobitel ne radi
  • imam važne stvari u mobitelu i mora biti uključen
  • ja ne mogu bez mobitela
  • mobitel mi je bitan za posao
  • kako ću nazvati druge ljude

Misli koje su vam prolazile kroz glavu su uzmaci koje radite. Počinjete kalkulirati i procjenjivati posljedice zahtjeva kojeg sam vam dao, počnete se pitati ima li to smisla, tražite drugačije rješenje, razmišljate o alternativama, preispitujete… i na kraju to ne učinite. Iako jako dobro znate da vam mobitel oduzima pažnju, često vas prekida u važnom poslu i neće vam biti potreban tih 12 sati, jednostavno vam monolog u glavi i strah od uzmaka ne
dozvole to učiniti.

Ovo je relativno benigni primjer, no kako je s ostalim životnim stvarima? Koliko u njima često uzmičete i pronalazite opravdanje? Koliko u drugim životnim i poslovnim situacijama, nakon što ih postavite, počnete razmišljati o alternativama, cendrate kako je teško, negodujete i na kraju sve ostane samo na tome.

I to je ta “mala tajna”, nema uzmaka. Nema povlaćenja. Ako nešto treba učiniti onda se to i učini. Pokušajte se samo sjetiti svojih životnih i poslovnih uspjeha. Samo tamo gdje niste uzmicali i samo tamo gdje ste ustrajali na postizanju cilja, bili ste uspješni.

Kako ne uzmaknuti i kako monologe u glavi pretvoriti u prednost, biti će jedna od tema na radionici “Korak naprijed” koju ću 20.6.2012. održati u Zagrebu. S polaznicima radionice raditi ću na izgradnji njihovog modela produktivnog djelovanja koji će im omogućiti postizanje boljih poslovnih i životnih rezultata.

Radionica je limitirana na maksimalno osam (8) polaznika, traje cijeli dan te će kao BONUS svaki polaznik dobiti pristup 800 kn vrijednom video programu izgradnje produktivnih navika (www.navike.com).

Nemojte sada uzmaknuti i kalkulirati što i kako. Ovo je prilika da usvojite i implementirate modele produktivnog i kvalitetnog funkcioniranja, a ja ću vas osobno voditi, trenirati i coachati kroz taj program.

Prijavite se slanjem emaila na korak@blagus.eu i vidimo se 20.6.2012.

Hvala,

Goran Blagus

p.s. ako malo bolje razmislite, uzmak sindrom tj. nedostatak uzmaka u ponašanju karakterističan je i za druge, uspješne pojedince. Sva tajna je u prihvaćanju toga da može biti neugodno i nelagodno, no praksa pokazuje da je većina problema samo u našim glavama i famoznom uzmicanju.

p.p.s. na radionici ćemo uz ovu temu raditi i na tome kako se ujutro lakše pokrenuti, kako promijeniti loše navike, kako prolaziti kroz dan s manje stresa i kako naći smisao u poslu koji radimo i set drugih tema i tehnika koje ćete moći odmah primjeniti u svom životu. Konkrento i usmjereno prema rezultatima – i bez uzmicanja. Prijavite se slanjem emaila na korak@blagus.eu.

 

Image by foxypar4

U kojoj brzini voziš?

U današnjem tekstu, iz područja produktivnosti i motivacije, malo ću zakoračiti na teren gdje nisam baš “doma”, ali znam dovoljno toliko da mogu napraviti nekoliko odličnih metafora koje nas mogu pokrenuti i izazvati “aha” momente.

Budite strpljivi i dajte mi priliku u čitanju cijelog teksta, vjerujem kako ću vas ugodno iznenaditi.

Pretpostavljam kako posjedujete automobil ili u krajnjem slučaju znate voziti auto, a ako se ni u jednom od toga ne prepoznajete, onda barem znate kako izgleda voziti auto i kako on općenito funkcionira.

Vjerujem kako se možemo složiti da auto sasvim dobro funkcionira bez brzinomjera i da bez njega možemo, bez većih problema, doći od točke A do točke B. Činjenica jest kako u takvoj situaciji, samo vlastitom procjenom, možemo ocijeniti jesmo li taj put prevalili u razumnom ili ne razumnom vremenu tj. brzini. Naravno, stvari se kompliciraju ako na cesti postoji ograničenje brzine pa kontrolori prometa izmjere kako smo u prekršaju ili vozimo toliko sporo da stvaramo gužvu u prometu.

Vrlo je slična stvar i s pokazivačem goriva – pretpostavimo da ga nema.  Auto možemo voziti od točke A do točke B, no sada je situacija malo kompliciranija. Ako smo nedavno napunili spremnik s gorivom  (nećemo sada o vrtoglavim cijenama), poprilično smo sigurni kako će biti dovoljno goriva za put, no ako ne znamo ili nismo pamtili koliko smo drugih puteva prošli pa uz sve to ne znamo koliko prosječno trošimo po kilometru, situacija s putovanjem od točke A do točke B poprilično se komplicira. Možda uspijete stići do točke B, a možda i ne.

Ovako možemo nastaviti priču s gotovo svakim elementom automobila, no meni najbolji dio je s mjenjačem brzina. Svrha je mjenjača u automobilu kako bi motor uvijek radio optimalno, s obzirom na brzinu kretanja i opterećenje vozila (napomenuo sam kako nisam stručan u ovom području). Tako u prvoj brzini možemo voziti do određenog broja okretaja i brzine vozila, u drugoj smo neznatno brži pa sve do pete ili šeste brzine. Svaka nova viša brzina znači i naše brže kretanje.

No, zamislite kako bi izgledala vožnja kada u automobilu sa šest brzina možete koristiti samo prve tri. Iskreno, mogli bismo prevaliti put od točke A do točke B, no sasvim sigurno bismo potrošili jako puno goriva, a maksimalna brzina kretanja bi nam bila ograničena na maksimalnu brzinu, koju možemo postići u trećoj brzini.

Mislim da je bilo dovoljno o mom ili vašem automobilu, pitanje glasi: A kako vozimo svoj život?

Dio s brzinom, kako dolazimo do ciljeva, lako je riješiti. Usporedimo se s drugim ljudima ili sami postavimo brzinu koju smatramo da je najbolja za nas. Bitno je da se dovoljno brzo krećemo jer ako smo spori (čitaj: tromi) ili čekamo da točka B stigne do točke A, to se nikada neće dogoditi ili ćemo na pola puta “umrijeti”.

Hrana i to mentalna, fizička i emotivna jest gorivo koje nam treba za puteve koje prolazimo. Ponekad jedne od tih komponenti ima previše, a ponekad premalo. No, bez njih nema napretka, bez njih nema kretanja i bez njih, na kraju krajeva, nema života. A znati balansirati ove tri komponente i osjećati kada je nešto “prazno” ili “previše”, jedini je ispravan način punjenja i mjerenja našeg “rezervoara s gorivom”.

I dok to svi mi jako dobro znamo, mjenjač ili brzina, u kojoj smo zapeli, pravi je izazov i ono na čemu trebamo poraditi. Mnogi su zapeli u prvoj brzini. Brzo krenu (startaju), troše jako puno goriva i mogu doći samo do točke koja nije previše udaljena od samog starta; sprinteri, kako bismo ih nazvali.

Drugi su shvatili kako je potrebno prebaciti u višu brzinu i nastavljaju svoj put, ali često zapnu u drugoj ili trećoj te vrlo brzo stanu ili se nakon nekog vremena vrate u prvu. I beskrajno se troše, (čitaj: rade do iznemoglosti), a rezultati dolaze tu i tamo ili budu prosječni.

Prelazak s jedne brzine u drugu često je težak korak i iziskuje nešto više goriva i malo usporenje u brzini kretanja, ali zato vrlo brzo nadoknadi taj gubitak i sve ostalo ide puno brže. Kao i u automobilu, tako i u životu moramo mijenjati brzine. Nekada ih podižemo, a nekada spuštamo, ovisno u okolnostima. Ali, bitno je znati koliko brzina imam i mogu li doći do najviše kada to zatrebam ili sam zapeo u drugoj i ne ide dalje.

Zato vas pozivam da ovaj tjedan mjerite u kojoj brzini vozite svoj život, svoje projekte, svoju tvrtku i razmislite o rješenju kako prebaciti u višu razinu. Svoje misli možete podijeliti sa mnom privatno, putem emaila ili ih podijeliti ispod ovog teksta.

Hvala i sretan put!

Goran Blagus

p.s. današnji je tekst inspiriran mojim poslovnim klijentima koji su zapeli na određenoj razini poslovanja nakon puno godina te im sebe i svoje usluge prezentiram kao nešto što će im omogućiti prebacivanje poslovanja u višu brzinu. Ova metafora uvijek uspijeva, a još je bolje kada uvide da to i djeluje u praksi.

Photo by fomu

Mentalni fetiš

U današnjoj epizodi, pomalo bizarnog naslova, dotaknuti ću se teme u kojoj se svatko od nas već našao, a velika je vjerojatnost da smo i trenutno “zapetljani” u njoj.

Prije no što krenem u detalje, imam potrebu spomenuti kako je naslov mentalni fetiš isplivao tokom jednog coaching sessiona s klijentom i to u trenutku kada smo prolazili kroz njegove silne natuknice, zapise, planove, ideje i što sve ne. Klijent je duboko uzdahnuo i prokomentirao: “Ovo je fakat pravi mentalni fetiš!”

Dakle, što je mentalni fetiš? Po mojoj definiciji je to ovisnost o učenju novih stvari, čitanju različitih knjiga, sakupljanju silnih informacija, beskonačnom planiranju i odrađivanju svih mogućih poslova, kako bismo jednog dana krenuli i nešto napravili, no ostali smo zapetljani u krugu sakupljanja novih i još novijih informacija. Na kraju ne napravimo ništa ili gotovo ništa.

Pojednostavljeno rečeno: sakupljanje i usvajanje novih znanja i informacija te beskonačno planiranje postalo je samo sebi svrha.

Prepoznajete li se u jednoj od ovih situacija:

  • čuli ste za novu metodu bolje organiziranosti, primijenili nešto od nje, da bi za nekoliko dana otkrili neku još noviju i počeli
    nju isprobavati
  • čitate jako puno blogova i web stranica, no kako ih ima jako puno, zanimljive teme stavljate u bookmark kojemu se gotovo
    nikada ne vratite planove i zadatke koje želite / trebate izvršiti pišete na nekoliko
  • različitih mjesta, no radite ih onda kada ih se sjetite ili ih uopće ne radite jer su izgubili smisao
  • odlazite na različite seminare i radionice nadajući se kako ćete tamo naći rješenje svog problema, ali gotovo nikada naučeno
    ne primjenjujete u praksi
  • znate kako trebate donijeti teške odluke, ali se nadate kako ćete nekim trikom to uspjeti izbjeći ili odraditi posao uz manje “boli” i nelagode
  • pokušali ste koristiti desetke različitih tehnika organizacije dana i shvatili kako ni jedna nije za vas
  • osjećate kako zaslužujete bolje, ali s obzirom da je svima oko vas loše, onda biste trebali biti sretni i s ovime (lošim) što imate
  • imate odličnu ideju koju ćete realizirati kada nađete više vremena/ kada se poslože neke stvari / kada još malo razmislite / kada …

Mogao bih ovaj niz nastaviti u nedogled, a ako imate volje, slobodno dopišite i podijelite svoje mentalne fetiše ispod ovog teksta.

Da ne bi bilo zabune, svi mi koji smo uvidjeli kako je ispred nas cjeloživotno učenje i bez unapređenja samog sebe nema prevelikog napretka, moramo ipak pripaziti na pravu dozu primljenih informacija.

Velika je razlika između znati i umijeti te isto to učiniti i primijeniti.

Kakva korist silnih planera, planova, natuknica, knjiga, trikova, metoda i čega sve ne, ako ih ne primjenjujete i ako od njih ne dobijete neku konkretnu korist za sebe. Ako je vaša korist ispasti jako pametan u društvu (ovo nije negativna konotacija), onda i dalje sakupljajte informacije. Ja sam ipak više za djelovanje i stvaranje rezultata.

Sva mudrost napretka i promjene je u djelovanju i poduzimanju akcije. Ako ste nešto isplanirali, krenite s realizacijom. Ne trebaju vam nove informacije, ne trebaju vam nove izlike za odgađanje, ne treba vam još jedna kava, još jedna web stranica, još jedan SMS, još jedan…

Neka vam ovaj tjedan bude tjedan realizacije. Ako zapnete, ako osjetite potrebu za podrškom ili vođenjem u kojem smjeru krenuti, pošaljite mi email ili podijelite svoju zapreku s ostalim čitateljima ispod ovog teksta  i sigurno ćete dobiti onaj dodatni poticaj da nastavite djelovati dalje u zacrtanom smjeru.

Photo by khrawlings

 

Zašto se treba uprljati?!

U današnjem ću tekstu podijeliti vlastitu spoznaju o tome što mi pomaže u motivaciji i momentu kada nastupe “teška vremena” (čitaj: ne da mi se, naporno je, nelagodno je, teško mi se pokrenuti…).

U par navrata, na ovoj listi, onako sramežljivo, znao sam spomenuti kako je jedna od aktivnosti u koju ulažem energiju i provodim dio vremena povrtlarstvo. Sadim različite biljke i vodim brigu o njima i plodovima koje mi one daju.

Početkom proljeća, prva aktivnost koju provodim na svom mini ranču jest težak i naporan posao upotrebe sofisticiranih naprava pod nazivom lopata, motika i grablje. Pripremam teren za buduće biljke, a posao koji radim je vrlo jednostavan – zabiješ lopatu, okreneš zemlju i sve tako dok ne obradim sedam gredica. Nakon toga slijedi još jednostavniji posao – upotreba motike i grablji u formiranju tih istih gredica.

Nažalost, korov često ima želju rasti na tim istim gredicama pa slijedi vrlo jednostavan posao saginjanja i vađenja istog kako ne bi smetao drugim, važnijim biljkama.

Ukratko, sve ove aktivnosti su vrlo jednostavne za napraviti, ali i nužne ako želim posaditi biljke i dobiti kvalitetne plodove.

Nadam se da iz ovog kratkom opisu možete primijetiti jedan detalj – radeći posao pripreme zemlje, čovjek se jednostavno MORA uprljati. Blato u cipeli ili ispod noktiju, ne previše ugodan miris znoja i lagana ukočenost leđa, zbog jednih te istih radnji, upotrebom najnovije verzije motike 🙂

Ali, ako želim da mi biljke uspiju, ako želim uživati u grašku, luku, salati, paprici, paradajzu… za mjesec, dva, tri, pet… zemlja se mora obraditi i treba odraditi taj prljav posao.

A kako je s mentalnim poslovima? Kako je s poslovima gdje radimo rukama i gdje za posljedicu rada nema blata ispod noktiju?

Moram nazvati nepoznate ljude i to mi nije baš ugodno raditi. Osjećati ću se “prljavo” jer mi druga strana može poklopiti
slušalicu, možda će mi reći NE, možda će mi uputiti neku psovku…

Treba isporučiti uslugu, ali moram proučiti 15 sati video materijala, možda će me boljeti oči, propustiti ću svoju omiljenu seriju, baš bi mi dobro došlo malo sna…

Žao mi je prijatelju, nema ti druge nego odraditi taj posao, uprljati se, kao i sa svojim biljkama, zagrijati stolac, ispisati stotine i stotine stranica i napraviti što god je potrebno. Nije lijepo, nije šareno i ne izgledaš kao maneken kad ih radiš, ali bez njih su ti šanse za uspjeh jako malene (čitaj: nikakve).

Lekcija s biljkama i obradom zemlje me naučila kako se u životu za mnoge stvari, koje trebam i želim ostvariti, moram uprljati. Ne se toliko fizički uprljati, već mentalno i emotivno.

Ako želim uspješno završiti projekt, trebam sjesti, naučiti nove tehnike i metode, isprobati ih u praksi, nazvati ljude za pomoć, pogriješiti, dobiti kritiku, početi sve ispočetka ako sam pogriješio…

Vrlo često to nije nimalo ugodan posao, no on se mora odraditi ako želimo postići bolje rezultate. Isto kao i pripremiti zemlju, tako moramo pripremiti i sebe i okolnosti da bi uspjeh bio lakše ostvariv.

Zato se zapitaj koliko ulažeš vremena i energije u pripremne radnje ili ih izbjegavaš jer su “prljave” (dosadne, teške, naporne, neugodne, nezgodne)?

Ostavite svoj komentar ispod ovog teksta

Hvala!

Ovisnost o hitnosti

Hajmo brzo na ovotjednu temu iz područja produktivnosti i motivacije, jer ipak se ovdje radi o hitnoj poruci.

Šalim se, jer u nastavku nema ničeg hitnog što bi vam trebalo zaokupiti pažnju o ovom momentu. U konačnici, ako i imate nešto što je važnije, najbolje je da pažnju pridate toj aktivnosti, a ostatak teksta pročitajte kasnije.

Sugestija koja ne djeluje

Bez obzira na gore danu sugestiju kako ostatak možete pročitati kasnije, velika većina primatelja ove liste (više od 1500) ipak će nastaviti s čitanjem i važnu aktivnost (posao) ostaviti za kasnije.

Jedan od glavnih razloga je taj što sam porukom, naslovom i riječju “hitno” uspio privući pažnju i time mnogima razbiti model po kojem ovog trenutka rade važan posao.

“Piše da je hitno, znači da je i važno!”

Hitno vs važno

Kroz različite tekstove, seminare, webinare, knjige i što sve ne, često se ući vještina kako treba prepoznati razliku između hitnog i važnog (bitnog).

Osobno ne bih išao za time i pojašnjavao koja je razlika, već bih ovdje naglasak stavio na jedan drugi moment. A to je kada važno
tretiramo tako da u jednom momentu postane hitno.

Hmmm… imate li iskustva kada ste posao za koji ste imali dovoljno dugi rok zakasnili napraviti ili ste ga radili u zadnji tren jer ste
predugo čekali?

Iskreno, nisam još upoznao čovjeka kojem se to nije desilo.

Vjerojatno ste čitajući i ovih nekoliko redaka prepoznali svoj model  djelovanja (čast iznimkama) i slegnuli ramenima kako jednostavno tako funkcionirate.

Tajna zbog čega tako djelujemo je u čekanju radi kojeg ne postoji razina pritiska koja bi nas natjerala napraviti posao prije naznačenog roka.

Životna škola

Kad smo bili djeca i išli u školu, roditelji su nas tjerali ili podsjećali kako je vrijeme za školu, kako trebamo prati zube, kako trebamo
redovito jesti, učiti…

Sada kada smo odrasli, bračni drug ili prijatelji nas ponekad znaju podsjetiti da bi trebali nešto napraviti, no u većini slučajeva ne postoji “taj netko” koji bi nas podsjetio što nam je činiti. (Kalendar i podsjetnici rijetko djeluju, tako da njima ovog trenutka ne pridajem veću pažnju.)

Dakle, nema više nekog “sa strane” tko bi nas podsjećao i radio određenu dozu pritiska. Naravno, osim famoznih rokova i prisjećanja kako ćemo trpjeti posljedice ako posao ne napravimo do zadanog roka.

Ovisnost o hitnosti

I tu je taj moment – tek kada su rokovi postali iznimno kratki i kada je negativna emocija vrlo blizu (čitaj: kazna), uspijevamo u sebi naći snagu, dovoljno vremena i inspiracije te napraviti posao za koji smo imali dovoljno dugi rok.

Ukratko, velika većina nas postala je ovisna o hitnom i samo tada možemo nešto dobro isproducirati. No, kao i ovisnost o drogama,
tako i ova ovisnost u sebi nosi određenu dozu opasnosti.

Hvala na pažnji,

Goran Blagus

p.s. Prepoznajte li se u opisanom modelu? Podijeliti svoja razmišljanja na ispod ovogh teksta.

 

 

Druge oči

Za ovaj tjedan sam odabrao jednu pomalo kontroverznu temu, a s njome se susrećemo gotovo svakodnevno.

Naime, jeste li ikada primijetili kod sebe kako ste drugim ljudima, prijateljima, poznanicima i bliskim osobama u stanju udijeliti odličan savjet i / ili ideju, dok sami sebi ne možete previše pomoći?

Ne kažem da ste nemoćni (prema sebi), već savjeti, ideje i razmišljanja koja podijelite (udijelite) drugim ljudima jednostavno kod vas više ne funkcioniraju ili ne mogu funkcionirati.

Ne radi se o tome da udijeljene informacije nisu vrijedne, već “jednostavno to nije ONO što djeluje kod mene” ili “treba mi neko kompleksnije rješenje”.

Ima stotine razloga zbog čega je tako, no generalno se sve svodi na to kako je naša situacija puno kompleksnija od prijateljeve situacije. Vjerujemo (ili čak “znamo”) kako iskustvo i znanje koje imamo gotovo sigurno njemu može pomoći, dok nama treba nešto sasvim drugo.

Jer njihov problem u usporedbi s našim je “mačji kašalj”.

Imate li takvog iskustva? U čemu je tajna zašto volimo dijeliti savjete, a u isto vrijeme ih ne volimo čuti?

U prvom redu je to što za situaciju u koju je naš prijatelj uvučen nismo emotivno vezani. A kada je tako, onda i lakše dijelimo savjete.

  • lako njemu ovako pisati kad ne zna u kakvim sam
    problemima
  • što on zna kako je meni
  • vidjela bih tebe kad bi ti bio u toj situaciji
  • evo još jedan pametnjaković

Prođu li vam ovakve misli kada vam netko “dobronamjerno” udijeli savjet? Odgovor je u većini slučajeva pozitivan, no pazite – sada postaje zanimljivo.

Dok ovako razmišljamo i reagiramo na savjete koje nam drugi udijele, mi ne shvaćamo da na naše savjete gotovo isto reagira i osoba kojoj mi udijelimo savjet.

I tu se mnogi zapetljaju. Tu je dio gdje se mnogi zaljube u različite seminare, knjige, radionice i postanu različiti savjetnici, stručnjaci, pa čak i coachevi. Uvide kako rješavaju probleme u koje nisu emotivno involvirani, pa vole eksperimentirati i predlagati sve i svašta, bez da trpe eventualne (emotivne) posljedice.

A u isto vrijeme muče se s vlastitim demonima i imaju stav kako njima nitko ne može pomoći. Ponašaju se kao iz početka ove priče.

Osobno sam bio na tom putu, no onda sam shvatio kako ti “sa strane” koji dijele savjete igraju važnu ulogu i mogu ih dobro iskoristiti. U pozitivnom smislu.

Njihova uloga je uloga drugih očiju.

Osobe koje sa strane promatraju našu situaciju, zbog svoje emocionalne nepovezanosti s problemom lakše mogu predložiti rješenja kojih ni sami nismo svjesni.

Ako takvu postavku što prije uvidimo i shvatimo, tada snagu “drugih očiju” možemo iznimno dobro iskoristiti u svom osobnom i poslovnom razvoju.

“Druge oči” će vidjeti obrasce ponašanja i greške koje redovito ponavljamo, “druge oči” gledaju iz drugog kuta i vide nešto što sami ne vidimo.

“Druge oči” su vrijednost i bogatstvo koje trebate cijeniti i maksimalno iskoristiti.

A iskoristiti ga možete na jednostavan način. Slušajte što vam govore i pričaju, te sve što dobijete uzmite s rezervom. Možda su u pravu, a možda nisu.

Definitivno nisu emocionalno uključeni u moj problem ali možda ipak ima nečeg u tome kako oni gledaju na problem i situaciju u kojoj se trenutno nalazim.

Udaljite se od monitora na cca. 2 metra i pogledajte ovaj tekst. Sasvim sigurno će slova postati manja i teža za čitanje ali ćete u isto vrijeme vidjeti da je nered oko radnog stola ili da imate i neke druge stvari za napraviti. Možda ćete vidjeti kako vam kolega maše…

Promijenili ste poziciju s koje gledate, a to je nešto što rade druge oči.

Ideje, savjete i informacije koje vam daju “druge oči” iskoristite na način da ih propitkujete, provjeravate i odlučujete ima li tu koristi za vas. Ne odbacujte ih na prvu, jer gotovo uvijek se nešto u njima skriva – nešto korisno.

Želim uspješno gledanje i osluškivanje.

Goran Blagus

p.s. Ovaj tekst inspiriran je mojim coacherskim demonom i osjećajem kako mi ne trebaju “druge oči”. Od kad sam nabavio “druge oči”, vidim i ono što ne želim vidjeti. A to je nekada puno vrjednije od onoga što je samo ugodno i lijepo.


Produktivnost u 3 koraka

Podijelio bih sistem koji sam naučio od svog mentora, koji mi omogućuje održati visoku razinu osobne produktivnosti, pa čak i u trenucima kada se dešavaju neočekivane situacije.

Sistem se sastoji od tri točke:

1. Jasan i jednostavan plan djelovanja

Prva i osnovna stvar od koje krećem je definiranje ili imati definiran plan djelovanja. Konkretno, to znači da imam unaprijed raspisane / definirane procedure što ću raditi i kada.

Uzmimo za primjer email poruke koje pišem svaki ponedjeljak.

Iz centralne baze ideja i citata odabirem tri potencijalne teme. Zsvaku temu u narednih 5 minuta pišem naslov poruke ili ga pokušam napisati. Tema koja je ostala bez naslova ili nije “legla”, vraća se u bazu za neku drugu priliku.

Pisanje sadržaja tjedne poruke radim 7-15-4-45 metodom (radim na štopericu – ograničim si vrijeme). Napisani sadržaj propuštam kroz spelling checker…

2. Vještina praćenja (držanja) plana

Druga točka za postizanje visoke razine produktivnosti je stvaranje vještine praćenja (izvršavanja) definiranih koraka.

Da ne bi bilo zabune, ovdje se ne radi toliko o disciplini praćenja, već o izgradnji vještine kako ću raditi svaki od definiranih koraka.

Ako pišem naslove budućih tema, onda pišem naslove tema – i ništa drugo. Izbacujem po nekoliko pojmova, slažem par natuknica, napravim google search…

Ako je vrijeme za formatiranje teksta za slanje, onda radim samo taj posao. Stavim ga u CMS, stavljam varijable, podešavam fontove…

Kao što sam naveo, česta zabluda kod ovog koraka je što ljudi misle kako im treba vještina discipline za odraditi sve potrebne korake i nedostatak iste (discipline) dovodi do neuspjeha.

Po meni, disciplina bi bila prisiljavanje samog sebe na posao koji mi baš nije drago raditi. Osim toga, u trenutku kada se prisiljavam, osjetim kako sam sebe miniram i stvaram otpor prema poslu koji moram odraditi.

Kada je pristup poslu u “slijepom” praćenju koraka i stvaranju što bolje vještine odrađivanja svakog koraka, tada se lakše dolazi do rezultata.

Vježbam i prakticira svaki od koraka, stvaram vještinu odrađivanja svakog koraka te sa svakim novim projektom, bilježim i svjesno zaključujem što sam napravio dobro, a što loše.

U početku ide teško, puno griješim, nerviram se, no shvaćam kako sam u modu usvajanja nove vještine i da treba vremena da se ona usvoji.

Formula za stvaranje vještine je jednostavna:

I. napravi (nema emocija)
II. promotri rezultat (nema emocija)
III. korigiraj (nema emocija)

Ponavljaj korake od I. do III. tako dugo dok ne postaneš zadovoljan rezultatima.

3. Sustav povratne informacije

Treći korak je nešto za što mi je trebalo jako puno vremena za shvatiti ga i staviti u sistem.

Radi se o tome da za svaki posao koji radim trebam i očekujem povratnu informaciju kako sam ga napravio. Ali povratnu informaciju osobe ili osoba koje nisu emotivno vezane uz projekt koji radim.

Za neke od poslova feedback mi daje moja “coacherica” (Adrijana), za neke druge projekte kritički nastrojen prijatelj (Igor), za neke treće ekipa s facebooka, a na kraju krajeva tu su i čitatelji ove mailing liste.

Feedback ili povratna informacija je ono presudno što mi govori radim li posao dobro ili loše. Kroz povratnu informaciju dobivam ocjenu gdje bih trebao što promijeniti i u kojem obliku.

Da ne bi bilo zabune, nije povratna informacija jedina koji određuje je l’ posao dobro ili loše napravljen, već čini samo jednu komponentu u konačnoj odluci.

Drugi razlog zbog čega je ova točka jako bitna jest stvaranje dovoljno jake razine odgovornosti kako bi se kvalitetno odradio posao.

Kod mene tu zna odigrati dano obećanje i vlastiti integritet da se držim danih obećanja, u nekim drugim slučajevima to bude redoviti izvještaj klijentu…

I to je to. Tri velika korak. Neki od njih postali su dio navike i ne trebam više toliku veliku razinu “svjesnosti” da pazim što i kako radim, no s vremena na vrijeme napravim reviziju i korigiram se.

U trenucima krize i nepredviđenih situacija, samo se vraćam onom koraku plana gdje sam stao i krenem od njega. Nema bespotrebnog lutanja.

Isprobajte ovaj plan i javite mi rezultate.

Hvala!

Goran Blagus

p.s. Razlog kašnjenja ovotjedne poruke je moja najnovija e-knjiga o poslovanju. Pogledajte o čemu se radi na www.uspjesan-biznis.com.

Problemi, još problema i evo još jedan problem

Vjerujem da znate, a ako niste znali, sada ćete naučiti kako je u ljudskom modelu ponašanja osjećaj boli i gubitka puno snažniji od osjećaja zadovoljstva ili dobitka.

Tako ćete se puno bolje sjećati lošeg i negativnog iskustva s nekom  markom vozila, nego pozitivnih iskustava koje ste imali s tim istim vozilom.

Isto tako je i s životnim i poslovnim iskustvom. Više ćete se sjećati lošeg iskustva iz privatnog života ili loših poslovnih odluka, nego uspješno odrađenih projekata.

Negativna iskustva kao da su (i jesu) puno jasnija od pozitivnih.

I baš zbog toga, većinu vremena i energije usmjeravamo na rješavanje različitih problema. Jer, što bi problemi mogli donijeti osim lošeg i neugodnog iskustva (čitaj: boli)?

Poprilično sam siguran kako vam je i naslov ove poruke izazvao malu nelagodu jer “dosta mi je još i tuđih problema uz toliko vlastitih” ili “kakvim problemima nas još ovaj gnjavi”.

No u isto vrijeme sa svih strana bombardiraju nas različiti motivatori, knjige, seminari i treninzi kako se trebamo samo fokusirati na pozitivno i negativno će nestati.

Oprostite, no to su GLUPOSTI!

Kad imam problem i stvara mi poteškoće, jedino što želim je riješiti ga što prije i sa što manje boli.

Ja nažalost nemam univerzalno rješenje kako da riješite sve svoje probleme ali zato mogu podijeliti na koji način ih ja rješavam.

Sve što sam zbrljao u prošlosti, svjesno prihvaćam da je to povijest koju ne mogu promijeniti. Moram s time živjeti i nema potrebe zamarati se problemima iz prošlosti.

Za ostale probleme ulažem energiju i vrijeme, gledam, učim, isprobavam i  i dajem najbolje od sebe da ih riješim.

Skok na poduzetnički model razmišljanja…

Dragi budući i trenutni poduzetnici, primjećujete li nešto u dosadašnjem tekstu?

Ljudi koji imaju probleme traže rješenja!

Zato, možete li jasno i u jednoj kratkoj rečenici odgovoriti na pitanje: Koji problem rješava vaš proizvod ili usluga?

… natrag na osnovnu misao!

Čitateljima bez poduzetničkog poriva stvaranja svog novog biznisa i  izvora zarade ostavljam misao neka ipak više pažnje obrate na pozitivne stvari i rezultate, a problemima pristupite s više svjesnosti i znanja kako ih samo nepotrebno preuveličavate.

A za ostale, drage poduzetnike, dobro razmislite koji problem rješava vaša poslovna ideja. Potencijalni klijenti većinu svog fokusa stavljaju na probleme i negativno iskustvo (osim ako su članovi ove mailingliste).

Kada vaš proizvod ili usluga daje rješenje problema, tada vam je uspješna poduzetnička karijera zagarantirana.