Tag Archives: nemam vremena

Nervoza iz navike

Vjerujem kako ste već usvojili činjenicu da je većina stvari koje radimo tijekom života rezultat usvojenih navika. No, zanimljivo je kako u navike nije ušlo samo automatsko odrađivanje aktivnosti, već i naše “unutarnje” ponašanje.

Definitivno postoji nešto više od nekoliko situacija u kojima se iz navike ponašamo čudno i na neki neobjašnjiv način. Barem ga ja ne mogu objasniti, no znam da on postoji.

Pratite me do kraja ovog teksta, možda vi imate odgovor na njega.

© Depositphotos.com / monkeybusiness

© Depositphotos.com / monkeybusiness

Dakle, radi se o famoznim stanjima i ponašanjima koja su uvjetovana vremenom. Ne meteorološkim vremenom i uvjetima, već o vremenskim blokovima u kojima se nađemo svakih x dana.

Nedjelja

U prvom redu tu je famozna situacija nedjelje poslijepodne.

Ne znam kako vi, no velika većina ljudi kojoj radni tjedan traje od ponedjeljka do petka, u nedjelju poslijepodne i predvečer osjeća neki čudan pritisak i pad energije, “jer sutra je ponedjeljak i sve ide ispočetka”.

Misli počnu lutati što sve treba napraviti sutra, kroz glavu se vrte tjedne aktivnosti i ovisno o tome hoće li biti produktivan ili pun sra* već se unaprijed osjećamo relativno dobro ili relativno loše.

Jutro

Druga, barem meni vrlo dobro poznata, no neobjašnjiva, navika čudnih osjećaja su radni dani  u vremenu između 08:30 i 10:30.

Svojevremeno sam razgovarao s nekoliko ljudi o tom “fenomenu” te su i oni podijelili kako osjećaju neku vrstu pritiska svakog jutro između tog vremena. Kao da je nešto oko nas što nas tjera da budemo nervozni bez obzira koliko god se željeli osjećati dobro i pozitivno.

Jednostavno se stvori neka čudna energija ili se svemir tako postavi, no pritisak i nervoza su tu negdje. Jer ipak je ponedjeljak, 09:15 i treba biti zaposlen, nervozan i u speedu.

Večer

Postoji još jedan vrlo sličan model ponašanja koji primjećujem, što kod sebe, no vidim da ga i drugi osvijeste nakon nekog vremena, a vezan uz večernje tj. kasnovečernje obroke.

Naime, zna nam se desiti situacija da kasno navečer u nekom momentu shvatimo kako još nismo večerali, no kako do tog momenta nismo osjećali glad, u glavi se počne vrtjeti film da bismo trebali nešto pojesti, da ćemo loše spavati (moš si mislit) i koliko god mi radili na zdravoj prehrani i kužimo kako kasnovečernji špek i nije baš zdrav obrok, unutarnji monolog na pokoleba i pojedemo barem nešto sitnog.

Jedem jer je vrijeme za jesti, a ne jer sam gladan. Fakat čudno.

I za kraj, a vjerujem da ovakvih primjera ima na stotine, je famozno gledanje televizije.

Ovisno o tome koliko imali godina života, možda ste usvojili ili vam je ugrađena navika kako se svaki dan u 19:30 gleda dnevnik. Nema tog posla koji se ne može prekinuti, jer vrijeme je za dnevnik.

No, danas modernija verzija vremenski uvjetovanih navika s gledanjem televizije je set zabavnih i “mozak-na-pašu” serijala koji startaju tamo negdje oko 20:15 te traju do 23:30.

Ne znam previše to objasniti, no to kao da je jače od nas i jednostavno popustimo u planovima i gledamo TV u to vrijeme. Kužimo kako to nije baš najpametnije i kako već peti put gledamo istu epizodu u zadnjih godinu dana, no i dalje ipak ostanemo sjediti ili ležati ispred televizora.

Jer ipak je vrijeme za opuštanje tj. sjedenje pred televizijom i malo zabave iz američkih sitcomova.

Kako se spasiti?

Vjerujem kako se jedan dio čitatelja prepoznao u ovim opisima, no vjerujem kako ima i onih koji su se uspjeli “spasiti” od ovakvih situacija.

U prvom redu, prvi korak u “spašavanju” se opet svodi na famozno osvještavanje. Navike su zamamne, ne iziskuju previše energije i truda da bi se radilo po njima te svako lomljenje naučenih obrazaca stvara nelagodu i otpor.

No, osvještavanje je iznimno bitno jer moramo shvatiti kako se ponašamo automatski i kako vrlo često nismo u stanju jasno i sa smislim pojasniti zašto to radimo.

“Gledam jer gledam”, “nervozan sam jer su svi nervozni”, “jedem jer bi trebao jesti”…

Drugi korak je zamjena tih aktivnosti nekim drugim. Lako rečeno, no iznimno teško za sprovesti u praksi.

Da budem iskren, trenutno nemam rješenje što da vam sugeriram i na koji bi način promijenili ove čudne navike i stanja u koja upadamo u vremenskim blokovima. Mišljenja sam da je za početak bitno osvijestiti ih, napisati ih i malo razmišljati o njima.

Razmišljati u smjeru:

  • zašto sam nervozan(?) je l’ zato što trebam ili zato što su svi oko mene nervozni(?)
  • jesam li stvarno gladan(?) što će se desiti ako preskočim večeru(?)
  • zašto ja ponovno gledam ovo(?)

Ovo je moj pristup razbijanju tih “čudnih” i vremenski uvjetovanih navika. Nakon nekog vremena počeo sam pobjeđivati, no ide sporo i svaki dan je nova bitka.

A kako se vi borite sa svojim vremenski uvjetovanim navikama?

Goran Blagus

p.s. Možda i nije sve potonulo, jer uskoro kreće “Mentalni fitness” set seminara i radionica na kojima uz moju pomoć možete promijeniti ovakve obrasce ponašanja. Pogledajte više detalja na Mentalni fitness.

Kako voda donese…

Prošli tjedan imali smo aktualne događaje iz USA gdje je oluja Sandy nanijela veliku štetu, a ovih dana dešavaju se slični događaji u bližem okruženju zbog velike količine vode koja će pogoditi mnoga područja.

Ako ste malo pratili medije, mnogi su svjesni vodenog vala koji će zapljusnuti i više ili manje djeluju unaprijed kako bi umanjili posljedice. Iz prijašnjih iskustava naučili su kako trebaju planirati i djelovati unaprijed, jer kada voda počne navirati, spašavanje i izgradnja brane i prepreka je gotovo pa nemoguć posao ili su ostvareni rezultati vrlo upitni.

I baš to djelovanje unaprijed i priprema na neminovni događaj su iznimno bitni za što manje negativnih posljedica.

Zanimljivo je kako smo ovu lekciju iz djelovanja prirode naučili (na teži način), no u isto vrijeme velika većina nas dan započinje bez ikakve pripreme što bi se moglo ili trebalo desiti i nadamo se da nam “voda” neće donijeti ili nanijeti veliku štetu.

Mnogi od nas jutro započinju s najboljom nadom i željom kako će dana proći u redu. I to je dobro, no može i treba to drugačije.

I sam sam previše puta zaglibio u “vodi” aktivnosti koje su se samo gomilale i rušile sve ispred sebe ali danas to više nije tako. Evo na koji način ja rješavam bujice ili još bolje slažem zapreke da iste ne naprave štetu.

Prva i osnovna stvar je unaprijed planiranje i zapisivanje aktivnosti koje ću raditi. Za to koristim google kalendar i to iz nekoliko razloga:

  1. Uvijek je dostupan
  2. Podaci se sinkroniziraju na više mjesta (računalo, tablet, mobitel)
  3. Evidencija aktivnosti

U kalendar upisujem gotovo sve što trebam raditi naredna dva tjedna. Poslovi i aktivnosti kojima se bavim ovaj tjedan u 90% su bili izdefinirani početkom prošlog tjedna.

Moj stav prema kalendaru je takav da ono što ne piše u njemu onda to praktički i ne postoji.

Jednostavno ako nisam upisao dogovoreni sastanak u petak u 9 sati, za mene je to vrijeme slobodno za neku drugu aktivnost.

Ovakvim stavom rješavam se stresa i situacija u kojima trebam razmišljati što ću ili što trebam raditi. Kad je zapisano, sve je jasno.

Da biste mogli tako funkcionirati sa svojim kalendarom potrebno je imati povjerenja u njega. Naime, baš to povjerenje je čest razlog zbog kojeg su mnogi pokušali koristiti se njime i na kraju razočarano odustali.

Kako se gradi povjerenje u kalendar?

Jako dobro pitanje 🙂 U neku ruku to je vrlo jednostavno ali i dosta zahtjevno u samom početku.

Meni su se stvari “raspadale” u kalendaru jer sam znao preambiciozno planirati trajanja nekih aktivnosti ili sam pregusto “lijepio” jednu aktivnost poslije druge.

Npr.

09:15 − 09:45 – čišćenje emailova
09:45 − 10:30 – coaching call
10:30 − 11:20 – rad na sadržaju radionice

Ovako kako je gore napisano kod mene ne funkcionira. Naime, s vremenom sam shvatio kako za neke aktivnosti trebam određeno vrijeme zagrijavanja da bih ih završio. Metodom praćenja i učenja (čitaj: pokušaj i pogreška) skužio sam da mi za aktivnost “rad na sadržaju radionice” treba barem 15 minuta za “ufuravanje” u takav mod razmišljanja.

Rezultat toga je što sada takvu aktivnost planiram u samom početku povećati za to vrijeme, jer sam svjestan kako ću prvih 15 minuta potrošiti na zagrijavanje, a tek narednih 50 minuta na konkretan posao.

Ako se ne možete prepoznati u gornjem primjeru, provjerite na koji način planirate svoje sastanke na nekoj udaljenoj lokaciji.

Npr. u kalendar ste upisali sastanak kod klijenta od 14:00 do 15:30. To je sve jasno, no ako do lokacije gdje imate sastanak trebate putovati recimo 30 minuta, onda bi bilo jako loše da je to vrijeme u kalendaru napisano kao slobodno.

Naime, ta “praznina” često daje osjećaj slobode i gubljenja fokusa što bismo trebali raditi. Iz tog razloga nam se često zna desiti da zakasnimo na sastanak jer smo loše isplanirali “vrijeme pripreme” za glavni događaj.

Kako se ista stvar i meni dešavala (zna se još ponekad i desiti) trenutno ovakve situacije planiram na jedan zanimljiv način.

U kalendar upisujem dva događaja. Prvi događaj je u maksimalnom trajanju moje odsutnosti. U gornjem promjeru sa sastankom od sat i pol i putovanjem od 30 minuta, u kalendar bi upisao dva događaja.

1. Sastanak kod klijenta od 13:30 do 16:00
2. Sastanak od 14:00 do 15:00

Da, ovo znači da se aktivnosti preklapaju i to mi je OK. Naime, na ovaj način realno vidim koliko vremena ću potrošiti na tu aktivnost, a isto tako i vidim sadržaj glavne aktivnosti.

Dakle, tako se gradi povjerenje u svoj kalendar. U početku ide malo teže i ima grešaka, no upravljanje s njim je i kao s navikama. Što više svjesno vježbate s vremenom ćete postati uspješniji i bolji.

Sve je to super ali što kada dođe nešto nepredviđeno?

Još jedno odlično pitanje 🙂 U prvom redu treba imati jasan stav u odlučivanju što je hitno i traži pažnju odmah ili što je nešto što se može kasnije napraviti.

U mom slučaju sve što je vezano uz obitelj i zdravlje su aktivnosti najvišeg prioriteta. Da ne bi bilo zabune, tu ne spada poziv žene da pita kada dolazim, već stvarno ozbiljne situacije.

Druga ali malo blaža varijanta kada reagiram odmah i može malo “pokvariti” kalendar jesu upiti trenutno aktualnih klijenata. Ako s njima radim na nekim projektima gdje je moja pažnja vrlo bitna ili su zapeli u nekoj situaciji gdje im treba moja pomoć, tada sam uvijek na raspolaganju i sav fokus ide prema njima.

No, to je nešto što se jasno unaprijed komunicira i u praksi se vrlo rijetko dešava.

Sve ostalo što mi dođe kao potencijalna aktivnost u tom danu jednostavno odbijam dati trenutnu pažnju i njome se bavim nekoliko sati kasnije u multitasking vremenu.

Multitasking vrijeme (znate o čemu pričam ako ste pročitali ebook “7 koraka za uspješan dan”) je kada nema prevelikog reda i tu si dajem gušta da budem maksimalno neorganiziran. U njemu reagirate stihijski, budete nervozni, ljuti i sve ono što velika većina zna biti veći dio dana. Multitasking vrijeme ne bi trebalo trajati dnevno više od 2 sata.

Ali ja dalje ne mogu tako funkcionirati.

Nisam nikada rekao da imam univerzalno rješenje kako se boriti s “bujicom” aktivnosti koje nam svaki dan dolaze ali sam iznimno siguran da ova metoda daje rezultate. Bitno je naći svoj model, bitno je imati povjerenja u svoj kalendar i bitno je kada se sve raspadne nastaviti tamo gdje ste stali. Ne kretati ispočetka, već nastaviti gdje ste stali.

U početku ide sporo, teško, frustrirajuće, no s vremenom bude lakše i uspješno. Kada postane normalno, pitati ćete se kako ste uopće i mogli funkcionirati na drugačiji način 🙂

Planiranje i sprovođenje planiranog je osnova. Dan ima premalo sati da biste uspjeli napraviti sve što želite ili morate. A ako je tako, ja se radije odlučujem napraviti barem neke od aktivnosti i stvarno ih završiti, nego polovično krpati i kuburiti s jedne aktivnosti na drugu.

Dana i dnevne aktivnosti su kao bujica vode. Jednostavno idu i gaze sve ispred sebe. Nekada je ta bujica vrlo malena ili je čak i nema ali nekoliko puta u godinu bude iznimno velika i snažna, a onda iz sebe ostavlja gadne posljedice.

Ovo je jedan dio moje obrane od “dnevne” bujice, a kako se vi pripremate i nosite s njom?

Ostavite komentar ispod ovog teksta.

Hvala,

Goran Blagus

 

Image by Brian Birke

Organizacija vremena i Kim Kardashian

Prije nego li me “osudite” kako ima pametnijih aktivnosti od gledanja televizije i različitih reality show emisija, imajte na umu da se u njima može naći i nešto korisnog. Posebno ako obraćate pažnju na sitne detalje i konzumirate takve sadržaje s drugačijim pobudama od pukog “puštanja mozga na pašu”.

Stoga, danas ide jedna epizoda koja se iz TV života može prenijete i na realan život.

Ako već neko vrijeme pratite i čitate moje tekstove, vjerojatno ste primijetili kako imam dosta čvrst i jasan stav prema planiranju i osobnom kalendaru. Jedna od najekstremnijih izjava iz tog područja je kako treba postati rob vlastitog kalendara.

Previše se stvari dešava oko nas da bismo sve to mogli pamtiti, a bez dobrog planiranja nema ni dobrih rezultata. Imamo puno želja, puno je potreba i bez dobrog planiranja realizacija je vrlo loša, stresna i nadasve neefikasna.

Izjave kako zapisivanje i planiranje poslova u kalendar ubija kreativnost, spontanost i ograničava nam život su gluposti. Ovo je tvoj osobni kalendar i sam određuješ što i koliko ćeš to raditi, a ne da ti netko drugi određuje prioritete i poslove koje ćeš raditi u ad hoc modu.

To što kalendar nekada ne funkcionira kako treba je više posljedica lošeg planiranja i nepridržavanja rokova. No, kao i sa svime u životu, treba vremena za prilagodbu i slaganje najboljeg modela, pa tako i osobnog kalendara. Greške i frustracije su dio svakog procesa učenja i nije ih moguće izbjeći.

Dobro organiziran kalendar garantirano je nešto što ti treba ako želiš postići iznadprosječne rezultate u životu i poslu.

I tu sada “ulazi” famozna Kim Kardashian i jedna zanimljiva scena iz “Keeping Up With The Kardashians” 🙂

U epizodu se prikazivalo kako se Kim priprema za proslavu rođendana i tada izgovara famoznu rečenicu. [Parafraziram] Moram u 17 sati biti na frizuri kako bih mogla biti spremna za proslavu u 21 sat, ne mogu duže biti u shopingu iako bih to jako željela.

Nema cviljenja, nema plakanja i cendranja. 17:00 kod frizera i kraj priče.

E, to se zove poštivanje svog kalendara i držanje dogovorenih rokova.

I kada su stvari tako postavljene, nema više toliko stresa i frustracija. Zapravo, znaju se ti osjećaji ponekada pojaviti jer bi radije bili negdje drugdje i radili nešto drugo, no ako je nešto isplanirano držite se toga kao pijan plota. I posao će sigurno biti napravljen.

A koja je tajna uspješnog vođenja kalendara i planiranja aktivnosti? Imajte SAMO JEDAN kalendar i imajte maksimalno povjerenje u njega.

On može biti elektronički ili na papiru – potpuno svejedno. Bitno je da uvijek bude lako i brzo dostupan. Upišite u njega kada treba nešto biti napravljeno ili kada imate neku obavezu i ono najvažnije – poštujete svoje vrijeme i sebe samog.

Ako može razmažena bogatašica, onda možemo i mi ostali.

Trošiti vrijeme na brigu i ništa ne poduzimati kako bismo to promijenili je loše iskorišteno vrijeme (čitaj: izgubljeno / potrošeno vrijeme). Kada je isplanirano onda će se i napraviti.

Želim uspješno korištenje kalendara i pišemo se uskoro.

Goran Blagus

p.s.
Praksa mi je pokazala kako mogu uspješno planirati aktivnosti dva tjedna unaprijed, bez potrebe da se zamaram što će biti u daljoj budućnosti.

Pokušajte s dvotjednim ili barem tjednim planiranje i držite se tog plana cca. 3 mjeseca. Garantiram da ćete postati produktivniji i uspješniji (ili vraćam novac) 🙂

 

image by photosteve101

 

Roštilj & produktivnost

U današnjoj epizodi pokušati ću, uobičajenu i svima nama jako dobro poznatu aktivnost, prikazati iz jednog drugog, zabavnijeg, ali i korisnog kuta.

Već smo ozbiljno zakoračili u proljeće (iako vremenski uvjeti nisu baš najpovoljniji), a time je krenula i nezaobilazna sezona spremanja roštilja na otvorenom.

Za one koji ne znaju što je roštilj (ima li takvih?), to je ritual spremanja hrane u prirodi korištenjem otvorene vatre i rešetke na kojoj se ta ista hrana priprema. S obzirom kako se kod pripreme i konzumacije hrane boravi u prirodi i na otvorenom prostoru, cijeli kulinarski spektakl veseli stare i mlade.

Sunce, svježi zrak, nešto fizičkih aktivnosti kao dobro opravdanje da nismo baš toliko zakržljali i ugodno hladno piće otvaraju apetit za svježe pripremljenom hranom. Vatreni jezici plamte i počinje se stvarati ugodna žar koji će iz hrane izmamiti najugodnije mirise i pretvoriti je u fine zalogaje.

Ostalo je još samo postaviti rešetku na vrh našeg roštilja i možemo krenuti. Ali, kako to često biva – rešetka nije spremna. Od zadnjeg je puta ostalo nešto zagorenih ostataka hrane, a neki ostaci su već toliko zagoreni da se sezonama ne mogu skinuti. No, četku u ruku i trljaj – trljaj. Uobičajena je ideja malo držati rešetku na vatri da popuste zagoreni ostaci, kako bi se lakše očistila, ali već dobro znamo kako to daje samo polovične rezultate.

I tako rešetka za spremanje hrane ima sve manje i manje korisno iskoristive površine. Zbog djece pazimo kako bi hrana bila spremljena na što čišćem dijelu rešetke, no i krkani koji mogu sve i svašta pojesti, prije ili kasnije, počinju zazirati da im komadi hrane na sebi nemaju ostataka od roštilja iz prošlih sezona.

Tada često krene razgovor / monolog –  roštilj moramo očistiti kada s njim završimo i drugi put nećemo trošiti toliko vremena i energije na akrobacije neuspješnog čišćenja.

Pametni bi rekli kako ne smijemo ostavljati za sutra ono što možemo / trebamo učiniti danas, no tko njih još sluša [šalim se]. Zapravo, mišljenja sam da roštilj (rešetka) iskustvo možemo primijeniti na svakodneve modele našeg osobnog funkcioniranja.

Naime, pokušajte se sjetiti koliko puta ste neki posao ostavili za sutra ili neki drugi dan? I kada je taj drugi dan došao, bilo je puno teže pokrenuti se jer je prvo trebalo “očistiti zaostatke”, a onda se dogodilo nešto još gore – na zaostatke od jučer i prijašnjih dana “nalijepio” nam se set novih poslova koje trebamo učiniti taj dan.

Ostavljanje stvari za neki drugi dan znači da taj drugi dan počinjemo s minusom. Nimalo ugodno iskustvo ako želimo nešto novo postići danas, a većinu vremena i energije trošimo baveći se ostacima prijašnjih poslova.

Ovo me sjetilo na primjer poznanika koji trči maraton. Kaže da je sudjelovao na jednom međunarodnom maratonu gdje mu je trebalo 15 minuta trčanja da bi samo stigao do startne linije. Iskusan je maratonac pa mu to nije teško palo i kaže da je to uobičajeno na velikim manifestacijama, ali 15 minuta trčanja da dođeš samo do startne linije?! Hmmm…

I tako velika većina nas upada u sindrom neočišćene roštilj rešetke – svaki nedovršen posao ostavlja nešto malo ostataka za sljedeći dan i naša efikasnost se svakim danom sve više i više smanjuje. Da stvar bude još gora, toga postanemo svjesni tek kada se ti ostaci nakupe toliko da ne možemo ispravno funkcionirati.

Eto, sada znate zašto mnogi pričaju da nemaju dovoljno vremena.

A rješenje? Završite posao do kraja isti dan kada je trebao biti završen. Ne ostavljajte “male zaostatke” za drugi dan jer s vremenom se natalože i postanu jako veliki. Počistite dobro svoju “rešetku” i drugi dan započnite čistom “rešetkom”, a ne “jutrom u minusu”.

Više ćete uživati u životnim trenucima, postići bolje rezultate i manje se nervirati – garantiram.

Hvala na pažnji i pišemo se uskoro.

Goran Blagus

p.s. Ideja da kupite novu rešetku ili sve rasturite i počnete raditi ispočetka, rijetko daje pozitivne rezultate. Navika ostavljanja i nezavršavanja poslova je ona koja dovodi do ovakvog nagomilavanja i ako vam se to dogodilo prvi put, dogodit će se i svaki naredni.

p.p.s. Za rješavanje okorjelih zaostataka postoji rješenje. Jasan fokus, ulog veće količine energije i želja za promjenom. Tehniku “čišćenja” znam i mogu je podijeliti s vama, no bez uloga gornja tri sastojka, tehnika ne funkcionira i nema rezultata. Više o tehnici i o tome kako očistiti zaostatke otkrivam uskoro.

 

Photo by SteveR-