Tag Archives: motivacija

Najopasnija riječ koja ubija planove i želje

Vjerojatno ste već pomislili kako je ta riječ “NE” i njezine izvedenica – “ne možeš”, “nije za tebe”, “nemoj, “nećeš”  …

U filmu “U potrazi za srećom” (Pursuit of Happyness) koji je uzgred snimljen prema istinitom događaju, otac svom sinu daje životnu lekciju.

“Želiš nešto. Idi i ostvari to. Točka.
Nemoj dozvoliti da ti itko kaže kako nešto ne možeš. Pa čak ni meni.”

Pogledajte scenu iz filma

Biti ću potpuno otvoren i brutalno iskren. Riječ koja ubija nije “NE”, već “ALI”.

Da, “ali” je riječ zbog čega mnoge stvari još nismo napravili ili ih nikada nećemo napraviti. “Ali” je odličan ulazak u stvaranje izlika zbog čega sve ide sporije i ne baš onako kako bismo željeli.

Jedna od tehnika povećanja osobne produktivnosti koju radim s klijentima je ranije buđenje i produljenje dana za barem 15 minuta. Kad im izložim plan djelovanja (od sutra se dižeš 15 minuta ranije kako bi mogao napraviti xyz…) gotovo uvijek kao prva reakcija dođe: “Dobro, ali…”.

Kada bih vam ovog trenutka poručio da narednih 15 minuta posvetite svojim planovima, potrebama, željama ili snovima (bez dovođenja u opasnost sebe ili nekog drugog) velikoj većini će kroz glavu prostrujiti misao “OK, ali…” i neko opravdanje zašto to nećemo napraviti.

Ako do sada niste razmišljali zbog čega mnogi planovi već na prvom korak znaju propasti, onda je to famozni “ali”. I baš zbog tog razloga osvijestite kako i gdje koristite “ali” te pokušajte uhvatiti kako nakon njega najčešće dolazi do preokreta u energiji i padu daljnjih želja za djelovanjem.

Isto tako, ekipa koja manipulira i želi nametnuti svoje stavove, dobro zna kako uz silne “ali” može preuzeti kontrolu nad drugim ljudima i “ubiti ih u pojam”, a često tom istom tehnikom znamo “ubiti i samo sebe”.

Počnite pozornije slušati oko sebe i uhvatite moment kada dođe do “ali” preokreta i zamijenite ga nečim konstruktivnim.

Naprimjer: OK i to je jedan smjer. Koje još opcije imam na raspolaganju?

Na ovakav način ne isključujete inicijalnu ideju, već širite područje djelovanja i razmišljanja. Nešto što coachevi često koriste u svojoj praksi.

Zato, bez daljnjeg “ali” želim uspješan nastavak tjedna.

Pišemo se uskoro.

Goran Blagus

 

p.s. Imate komentar? Napišite ga ispod ovog teksta.

 

Ideje iz kupaonice [tuš ideja]

Ako ste ikada “promatrali” i analizirali koje vam se prve misli vrte kroz glavu kada se probudite, onda ste sigurno uhvatili da razmišljate o sebi i svojim potrebama tj. razmišljate i tražite rješenja silnih situacija, problema i prepreka koje trebate riješiti.

I baš se u jutro odlično može uhvatiti kako nam se mozak “pali” i kako počnemo vrtjeti što činiti tj. što bismo trebali učiniti. No, nekada problemi koji stoje ispred nas budu toliko kompleksni da za njegovo rješenje treba puno vremena i energije. A tada mozak radi i radi i radi… a rezultat uvijek dođe u jednoj ili drugoj formi. Ne nužno i u najboljoj.

No, hajmo malo promijeniti perspektivu na naše tijelo i kako funkcioniramo te vidjeti na koji način možemo pomoći mozgu da efikasnije traži i nađe bolja rješenja.

Ne ulazeći previše u detalje, svi jako dobro znamo kako kisik ima veliku ulogu u funkcioniranju naših stanica, a ako do sada niste razmišljali, tuširanjem u svoje tijelo unosimo nešto veću dozu kisika.

Zapravo, vrlo vjerojatno ste već primijetili ali ne znam koliko ste do sada svjesno obraćali pažnju na to kako u trenucima kada se tuširamo, kroz glavu nam prolaze različite ideje i različita rješenja problema koji stoje ispred nas ali iz neke druge perspektive.

Kada nam voda i kapljice prolaze po tijelu kao da dođe do određenog opuštanja pa aktualne situacije i probleme počnemo doživljavati drugačije. Neke stvari i okolnosti nam postanu jasnije (kao da ih je voda oprala) i na neki neobičan način naš mozak lakše dolazi  do novih rješenja i novih ideja. Zanimljivo, zar ne?

No, što činite s tim idejama i tim rješenjima? Mnogi od nas ih dodatno odvrte kroz glavu i naprave što su naumili ali isto tako na mnoge od tih ideja zaboravimo. Ponašamo se prema njima kao da im je jedino mjesto u kupaoni, ispod tuša i nigdje više.

Uvjeravamo se kako ćemo nakon tuširanja nešto napraviti po pitanju tih ideja ali kolotečina i druge aktivnosti vrlo brzo nam odvuku pažnju te jednostavno zaboravimo na odlična tuš rješenja i tuš ideje.

A to ne mora biti tako i rješenje je vrlo jednostavno. Sve što trebamo napraviti je što prije zapisati (barem u dvije – tri rečenice) ideje i rješenja koja smo smislili ispod tuša jer smanjenjem koncentracije kisika i pritisak drugih misli napraviti će da dobre ideje brzo ispare.

Izgleda ludo i neobično, no bilježnica s olovkom bi vam od sada trebala stanovati i u kupaoni uz tuš kadu ili ako ste malo napredniji, potražite na internetu specijalne blokove i olovke kojima možete pisati ispod tuša.

Kada je ideja zapisana, kasnije joj se puno lakše vratiti na doradu (može i ispod tuša) nego je držite u glavi ili u najgorem slučaju –  zaboraviti.

Želim uspješan ostatak tjedna, zapišite svoje ideje i rješenja te se pišemo se uskoro.

Goran Blagus

 

[content_box_blue_50Percent]Sviđa vam se ovakav sadržaj? Prijavite se na mailing listu i neka teme iz produktivnosti i motivacije direktno dolaze  u vaš email sandučić. Bez ikakvih gnjavaža – jedna poruka tjedno.
Ipak nemamo previše vremena na gubljenje u nebitnim stvarima.
[/content_box_blue_50Percent]

Reaktivni vs Proaktivni

Jedna od famoznih situacija u kojima se često nađem jest kada mi klijenti kažu kako nemaju vremena.

Tako često čujem kako imaju toliko posla, toliko obaveza i toliko stvari za obaviti, da jednostavno ne stignu nešto drugo ni pogledati. I sve bi to bilo OK i prihvatljivo da u isto vrijeme ti ljudi nisi iscrpljeni, umorni i jako nezadovoljni radi toga.

S druge strane, znam ljude koji isto nemaju vremena za nove stvari ali oni za razliku od ovih prvih nisu iscrpljeni i umorni, već iznimno zadovoljni, zdravi, uspješni i sretni.

Znate li u čemu je razlika između njih?

Razlika je u tome što su prvi reaktivni, a drugi proaktivni.

Reaktivni ljudi pokušavaju naći vremena za važne stvari, dok proaktivni ljudi stvaraju vrijeme za važne stvari.

Reaktivni su kao vatrogasci, čekaju da se desi “požar” kako bi odradili svoj posao, dok proaktivni kao vatrogasci rade na prevenciji požara i pripreme sve da do požara ne dođe ili ako i dođe, onda bude iznimno brzo ugašen.

Reaktivni se često bore s drugima i sobom, dok proaktivni ostvaruju svoje ciljeve.

Stoga iskoristite vrijeme koje je ispred vas za važne stvari.

Goran Blagus

 

image by Loco Steve

Prepametan za tu foru…

Motivacija je često tema kojoj se mnogi znaju okrenuti kada zapnu u probleme i shvate da bi nešto trebali napraviti, ali nikako da krenu. Internet i knjižnice su pune različitih knjiga, tekstova i videofilmova koji imaju svrhu motivirati osobu da se pokrene, no svi jako dobro znamo da to rijetko djeluje.

Iz ovog mog višetjednog serijala poruka iz područja motivacije, produktivnosti i vezanih tema vjerujem kako ste shvatili koji je moj stav o uspješnom djelovanju (kreni korak po korak, pogriješi, ispravi i idi dalje, slušaj se na svim razinama i složi svoj model), no danas ću se dotaknuti jedne metode koju često možete sresti u literaturi.

Jedna od tih metoda, tj. trikova kako se motivirati jest javno ili na neki drugi način podijeliti s drugim ljudima kako ćete u određenom roku napraviti određeni posao. Često ta obećanja budu u obliku izjave najbližim prijateljima, obitelji ili grupi pratitelja i poznanika na društvenim mrežama.

  • položit ću sve ispite do kraja godine
  • pokrećem novu tvrtku kojom ću pokoriti svijet
  • nema više popuštanja i od ponedjeljka krećem s najboljom dijetom i redovitim vježbanjem

Pozadina ovakvog dijeljenja i davanja obećanja velikom broju ljudi (poznatim i nepoznatim) polazi od toga kako djeluje naš um (i prijatelj ego).

Vjerojatno znate kako je u ljudskoj prirodi želja da se sviđamo drugim ljudima te želimo da nas drugi vole i cijene. U pogledu toga, često i nesvjesno radimo različite radnje kako bi nas društvo i okolina prihvatili, tj. kako bismo bili dio neke grupe. Čovjek je (većinom) društveno biće. Voli i želi se družiti s drugim ljudima.

To je tako zbog nasljeđa koje nosimo još od vremena kada svijet nije funkcionirao u formi kako on funkcionira danas. Da bi prethistorijski čovjek preživio, morao je djelovati u grupi. U grupi je lakše dolazio do hrane, u grupi mu je bilo toplije i ono najvažnije – sigurnije. U slučaju da nije bio član grupe ili ga je grupa izbacila, šanse da preživi u surovom svijetu bile su mu gotovo nikakve.

Ukratko, bez djelovanja u grupi nisi mogao opstati.

I taj model, zapravo dio tog modela, svi smo mi u većoj ili manjoj mjeri naslijedili, tj. on je postao dio našeg DNK. Želimo biti u grupama i želimo biti s drugim ljudima jer nam to donosi priznanje, raznolikost i ono najvažnije – sigurnost.

Nekada je ta sigurnost bila vezana uz to da preživimo, no danas je ta sigurnost vrlo rastezljiva i ponekad vrlo upitna.

No, vratimo se na temu motivacije dijeljenja i davanja obećanja grupi ili drugim ljudima s ciljem da ćemo obećano i napraviti. Dakle, trik je u tome da se u našem umu aktivira mehanizam straha koji će nam biti motivator da izvršimo obećano. U protivnom bi nas grupa i okolina mogli izbaciti iz svoje blizine, a time bismo izgubili toliko potrebitu sigurnost.

U praksi, to bi značilo da će nas najbliži ljudi pitati što je s danim obećanjem, a kako ne želimo ispasti neozbiljni ili izgubiti njihovo povjerenje tada se nećemo dovesti u tu situaciju i napravit ćemo sve što je potrebno kako bismo obećano ispunili. A ako je to tako, onda imamo dovoljno motivacije za pokrenuti se i napraviti nužne radnje.

Ovako napisano super izgleda, no pitanje je koliko zapravo sve ovo djeluje u praksi?

Velika većina nas već je u godinama kada nemamo strah od gubljenja povjerenja drugih osoba ako nešto ne napravimo, a vrlo vjerojatno smo već stekli jako mnogo prakse u stvaranju i traženju isprika ili “posipanju pepelom” da jednostavno ova metoda motivacije ne djeluje.

Postali smo prepametni i, zapravo, naš je prijatelj ego postao mudar igrač i pušta nas da se zavaravamo ovim jeftinim motivacijskim trikovima koji rijetko djeluju. “Malo ću trpjeti što nisam obećano ostvario, vremenom će se zaboraviti i na kraju nikome ništa.”

Hmmm… Što kažete? Prepoznajte li se u ovom opisu? Ako je odgovor potvrdan, tada strah od odbacivanja nije dobar motivator, štoviše, okrenite se nekim drugim metodama i tehnikama.

Trik motivacije za napraviti nešto što nam nije od volje ili je teško nije u traženju trika, već u prepoznavanju želje i potrebe, te u osjećaju i emocijama koje će postignuti cilj dati. Uloženo / dobiveno.

Imate li mišljenje o ovoj temi, podijelite ga ispod ovog blog zapisa.

Hvala na pažnji,

Goran Blagus

P.S. Trik motivacije sa strahom gubitka sigurnosti djeluje kod djece, no mnogi roditelji ovaj trik znaju vrlo nepošteno iskorištavati u odgoju (“ako ne napraviš to, mama će te ostaviti…”). Ali kako s vremenom odrastemo i shvatimo pozadinu straha u motivaciji te pametnog ega kojeg smo izgradili, motivacija dijeljenja obećanja s grupom i gubitak koji bi eventualno mogao nastati rijetko djeluje u praksi.

 

image by jin.thai

Analiza – paraliza

U današnjem tekstu dotaknuti ću se fenomena kojeg je velika većina nas doživjela i iskusila ali bez obzira na svjesnost što nam se on desio još uvijek se znamo zapetljati u njega. Radi se o paralizi djelovanja zbog prevelikog analiziranja.

Malo mi opis fenomena zvuči svemirski, no pojasniti ću o čemu je riječ. Naime, jeste li se ikada našli u situaciji kada ste odlučili promijeniti, napraviti nešto novo ili popraviti nastali problem da ste toliko analizirali, planirali i izrađivali najbolji akcijski plan, a onda se od tih aktivnosti toliko umorili i potrošili energije da niste mogli krenuti u realizaciju?

Paraliza zbog analize ili prevelikom analizom do nedjelovanja.

Ako ste se ikada našli u ovakvom stanju (ja jesam nebrojeno puta), znate li koji je razlog zašto upadamo u famoznu paralizu djelovanja?

Razlog je u tome što želimo previše stvari, previše detalja i previše koraka ugurati u nekakav okvir i to nam ne uspijeva. Pokušavamo napraviti idealno rješenje nekog problema ili barem djelotvorno rješenje, no kad ima toliko puno varijabli, opcija, mogućnosti, potreba, želja… to dovodi do famozne paralize.

Ili na kraju ne uspijemo napraviti plan djelovanja ili se toliko umorimo (zbediramo) što sve ne sjeda na svoje mjesto da jednostavno ne pokrećemo ikakve korake.

“Čemu uopće nešto raditi kada ću to ionako kasnije baciti” poznata je izreka koju često izgovaramo kada nismo zadovoljni napravljenim planom.

No, postoji rješenje ovog fenomena i nalazi se u poznatoj uzrečici “manje je više” (less is more).

Rješenje i pravi izazov dobrog planiranja nije u pokušaju usklađivanja što sve treba složiti, napraviti i postaviti, već u odlučivanju i odbacivanje onog što nećemo raditi.

To ne znači da ne treba imati ideje za neke buduće projekte, već to znači stavljanje tih istih ideja negdje sa strane i stavljanje fokusa na ono što je ovog trenutka bitno.

Zato iz svega do sada opisanog pokušajte svoje buduće planove slagati na način što nećete i što ne treba napraviti.

Osim toga, ako idete na godišnji odmor, sasvim sigurno vam ne treba 3 para hlača ili 4 suknje koje nikada niste obukli ili cipele koje već 3 sezone čekaju svoju prilik ili… vjerujem da ste shvatili.

Manje je više, stavite fokus na ono što ne treba raditi i neće više biti paralize (ili nedjelovanja).

Kakav je vaš stav o ovoj temi? Ostavite komentar na ispod ovog teksta.

 

Hvala,
Goran Blagus

 image by  Marc_Smith

Zašto (ni)je teško lako, a lako teško?

Evo jedne  epizode koja će se poigrati našim mentalnim vještinama i prijateljem egom.

“Da bi uspio u _____________ (sami upišite neki cilj) trebaš uložiti puno vremena i/ili novaca, trebaš puno raditi, morat ćeš se puno toga odreći, biti će teško, neće ti uvijek uspjeti od prve, moraš biti uporan i imati ćeš veće šanse za uspjehom…”

Pretpostavljam da ste sličnu izjavu čuli ili pročitali više od tisuću puta. Dobronamjerni ljudi kroz ovakvu rečenicu ili njezinu varijaciju žele nam pokazati kako je potreban malo veći ulog da bi se ostvario neki ozbiljniji rezultat. No, jeste li svjesni da u ovakvoj izjavi ima nezgodna zamka?

Zamka je u tome što nam ovakve rečenice i izjave stvaraju više problema nego koristi. Naime, kada netko kaže da će nešto biti teško i naporno, u našoj glavi se tada počinju stvarati osjećaji i emocije kako stanje “teško” nije baš poželjno stanje i počnemo tražiti alternativna rješenja. Vrlo brzo javi se naš prijatelj ego koji smišlja “kreativna” rješenja:

  • a zašto bi trebalo biti teško, možda postoji lakše rješenje
  • pa kad je već teško, znači da imam opravdanja ako ne uspijem
  • zar je taj cilj stvarno toliko važan?

Alternativa da je nešto teško ostvarivo je pričanje i prezentiranje ciljeva u suprotnom od teškog – jednostavno.

“Vrlo ti je jednostavno doći do ______________ (sami upišite neki cilj). Trebaš se opustiti, radi aktivnosti na najbolji način koji znaš, stavi fokus na svoj cilj, prilagodi tempo rada svom vlastitom tempu, kada zapneš pitaj pametnijeg od sebe, budi u flow stanju i vidjet češ kako se jednostavno dolazi do cilja… ”

Hmmm… pretpostavljam kako vas ovom rečenicom nisam baš uvjerio da se do velikih i važnih ciljeva u poslu i životu može doći na jednostavan način. Nije mi to ni bila namjera, no vjerujem kako ste sličnu rečenicu i slične izjave čuli po nekoliko tisuća puta. Posebno kada je izazov i problem ispred vas bio iznimno veliki, a ekipa sa strane bodrila vas je riječima kako je to jednostavno za riješiti.

Naravno, i u jednostavnom shvaćanju ciljeva i rezultata postoji zamka. Prijatelj ego je tu negdje u prikrajku i stvara monolog u
glavi:

  • ako je jednostavno znači da i nije toliki problem ako neuspijem
  • čemu ulagati veću pažnju i trud, to mogu riješiti “jednom rukom”
  • zar je taj cilj stvarno toliko bitan?

U konačnici, sve je samo u našoj glavi. Pričanje da je nešto teško i iziskuje više truda i energije rijetko će kod ljudi izazvati spremnost za većim ulozima. Isto tako, pričanje da se do nekog cilja može doći jednostavno i lako stvara isti taj osjećaj nedovoljne motivacije da se radi na ostvarenju cilja, želje ili potrebe.

Generalno, uopće nije bitno je l’ nešto teško ili lagano. Izbacite iz svojih misli ocjenu izazova, problema, želje, cilja, potrebe ili što vam je već na umu da je to teško ili lagano. To se samo naš prijatelj ego igra s nama 🙂

Svakom izazovu pristupite sa željom i namjerom da ga ostvarite, a mentalne igrice i pričanje kako je nešto teško pa će to izvući lavovsku energiju iz nas ili pričanje kako je jednostavno samo da se ne uplašimo puta ostavite za nekog drugog, manje svjesnog kako naš mozak i ego funkcioniraju.

Hvala na pažnji.

Goran Blagus

 

image by  Phillie Casablanca

Lekcija & šarene boje

Stiže nova tema iz područja produktivnosti i motivacije. U ovom kratkom (radno kratkom) tjednu donosim i kratku priču koju svi znamo i iskusili smo je u životu, no učinilo mi se prikladnim za podijeliti je. Kao bonus ovoj priči, pogledajte PS na kraju poruke.

Kako je zadnjih nekoliko dana vrlo aktualna tema nogomet, tako se i moj petogodišnjak zainteresirao za igranje nogometa. Dogovor je pao da odemo na travnjak ispucavati loptu te je u jednom takvom ispucavanju mali čovjek promašio loptu i pao.

Krenule su suze, uz koje je uslijedio ljutiti pogled. Ubrzo se pojavila frustracija nakon koje je krenulo međusobno natjeravanje. Par minuta natjeravanja i nemogućnosti da svoj bijes, frustraciju i neuspjeh “ispuca” na meni, uslijedila je poučna lekcija razgovorom.

Tko je kriv što si pao? Ja!
Tko je kriv što si ljut? Ja!
Što radimo kada padnemo? Dignemo se i idemo ponovno!

Ne znam hoće li ovaj moj mali čovjek, tamo negdje u budućnosti kada ga problemi stisnu sa svih strana, nabasati na ovaj tekst svog starog i prisjetiti se lekcije kako se nakon pada trebamo dignuti i krenuti dalje, ali je očito da se mi odrasli vrlo često ponašamo kao ovaj moj mali čovjek.

Oni su krivi što mi ne ide posao, on je kriv što imam probleme, ona je kriva što me boli, oni su krivi što mi kompliciraju život, kada bi oni samo znali kako je meni, oni bi trebali pokušati što ja pokušavam… oni… oni… oni…

Cendramo, cvilimo, žalimo se, budemo frustrirani zbog drugih, osjećamo se bespomoćno zbog drugih, drugi nas kontroliraju, drugi upravljaju nama… i velika većina ljudi po pitanju toga radi jedno VELIKO NIŠTA!

Kao i moj mali čovjek, koji me optužio što je lopta krivo poskočila i on je zbog toga pao, tako i mi odrasli zbog djelovanja drugih ljudi optužujemo njih što je nama loše.

Život je puno češće šarenih boja, a ne crno bijel kako ga najčešće doživljavamo.

Kad padnem, dignem se i idem dalje!

Uživajte u tjednu koji je ispred vas.

Goran Blagus

p.s. Ovaj tekst kasni jedan dan zbog tehničkih razloga. Naime, nakon što sam ga završio, pokvarilo mi se računalo i uz sve silne pokušaje da spasim napisano, kvar je bio takav da sam tekst morao napisati ispočetka. Nimalo ugodan osjećaj. Prvo sam se ljutio na autora programa u kojem pišem tekstove (jer nema snimanje kopije na cloud), pa na Google jer Android OS još nije dovoljno stabilan, pa na Samsung, pa na proizvođača tipkovnice… Mogu biti ljut, mogu biti frustriran, ali sam se ispucao i ohladio. Jedino rješenje bilo je dignuti se i učiniti sve ispočetka. Lekcija naučena

 

Image by emrank

Mentalna kočnica

U današnjem ću se tekstu osvrnuti na jedan detalj ljudskog ponašanja za koji mi je trebalo jako puno vremena da ga shvatim i sigurno će vam odgovoriti na jedno kontraverzno pitanje.

Pitanje, tj. postavka od koje sam krenuo je traženje objašnjenja zbog čega na prvi pogled neugledni, neugodni i neobrazovani ljudi imaju izniman uspjeh u nekim sferama života, s posebnim naglaskom na materijalne stvari.

Da ne bi bilo zabune, nikoga ne etiketiram zbog onog što posjeduje i radi, već mi je ovaj, nazovimao ga tako, fenomen postao zanimljiv za traženje pojašnjenja.

Vjerujem da će se velika većina složiti kako je za postizanje uspjeha, u bilo kojoj sferi života, potrebno uložiti energiju i vrijeme. Za mnoge se stvari treba iznimno pomučiti i potruditi te će kao rezultat toga doći veći ili manji uspjesi.

No, u isto vrijeme možemo primjetiti kako neki pojedinci, bez prevelikog truda, bez prvelikog uloga vremena i energije u učenje, isprobavanje, proučavanje, testiranje dolaze do nama teško dostižnih rezultata preko noći ili neobjašnjivo jednostavno.

Za nastavak teksta ću izbacit postavku kako razlog tome mogu biti rođačke veze, nepotizam, marionetske postavke, zakulisne igre i slične anomalije te vidjeti što je to “nešto” zbog čega su “oni” uspješniji.

To “nešto” je jedan mali moment u njihovom modelu razmišljanja i ponašanja. Oni ne uzmiću!

Kod njih nećete primjetiti kako dvoume treba li problem riješiti na ovaj ili onaj način ili još gore, treba li uopće problem riješiti. Kod njih nećete primjetiti kako razbijaju glavu da li je jutro odlično vrijeme za početi, ne čitaju horoskop, ne interesira ih što drugi misle o njima i ne zamaruje se takvim, nebitnim, stvarima.

Oni jednostavno idu naprijed. Gaze i ne uzmiću.

Jesu li uvijek uspješni? Nisu. Znaju li gadno nastraditi? Znaju. No, bez obzira na sve to, oni i dalje idu samo naprijed. Tako dugo dok ne dođu do onog što su zacrtali da žele postići.

Kada bih vam ja sada rekao da uzmete svoj mobilni uređaj i isključite ga na 12 sati, biste li to učinili?

Vjerojatno biste pomislili:

  • 12 sati, jel’ on lud
  • ako ga isključim, neću biti dostupan
  • što ako se nešto loše dogodi, a nisam dostupan
  • kako ću komunicirati s drugim ljudima
  • drugi će se zabrinuti jer mi mobitel ne radi
  • imam važne stvari u mobitelu i mora biti uključen
  • ja ne mogu bez mobitela
  • mobitel mi je bitan za posao
  • kako ću nazvati druge ljude

Misli koje su vam prolazile kroz glavu su uzmaci koje radite. Počinjete kalkulirati i procjenjivati posljedice zahtjeva kojeg sam vam dao, počnete se pitati ima li to smisla, tražite drugačije rješenje, razmišljate o alternativama, preispitujete… i na kraju to ne učinite. Iako jako dobro znate da vam mobitel oduzima pažnju, često vas prekida u važnom poslu i neće vam biti potreban tih 12 sati, jednostavno vam monolog u glavi i strah od uzmaka ne
dozvole to učiniti.

Ovo je relativno benigni primjer, no kako je s ostalim životnim stvarima? Koliko u njima često uzmičete i pronalazite opravdanje? Koliko u drugim životnim i poslovnim situacijama, nakon što ih postavite, počnete razmišljati o alternativama, cendrate kako je teško, negodujete i na kraju sve ostane samo na tome.

I to je ta “mala tajna”, nema uzmaka. Nema povlaćenja. Ako nešto treba učiniti onda se to i učini. Pokušajte se samo sjetiti svojih životnih i poslovnih uspjeha. Samo tamo gdje niste uzmicali i samo tamo gdje ste ustrajali na postizanju cilja, bili ste uspješni.

Kako ne uzmaknuti i kako monologe u glavi pretvoriti u prednost, biti će jedna od tema na radionici “Korak naprijed” koju ću 20.6.2012. održati u Zagrebu. S polaznicima radionice raditi ću na izgradnji njihovog modela produktivnog djelovanja koji će im omogućiti postizanje boljih poslovnih i životnih rezultata.

Radionica je limitirana na maksimalno osam (8) polaznika, traje cijeli dan te će kao BONUS svaki polaznik dobiti pristup 800 kn vrijednom video programu izgradnje produktivnih navika (www.navike.com).

Nemojte sada uzmaknuti i kalkulirati što i kako. Ovo je prilika da usvojite i implementirate modele produktivnog i kvalitetnog funkcioniranja, a ja ću vas osobno voditi, trenirati i coachati kroz taj program.

Prijavite se slanjem emaila na korak@blagus.eu i vidimo se 20.6.2012.

Hvala,

Goran Blagus

p.s. ako malo bolje razmislite, uzmak sindrom tj. nedostatak uzmaka u ponašanju karakterističan je i za druge, uspješne pojedince. Sva tajna je u prihvaćanju toga da može biti neugodno i nelagodno, no praksa pokazuje da je većina problema samo u našim glavama i famoznom uzmicanju.

p.p.s. na radionici ćemo uz ovu temu raditi i na tome kako se ujutro lakše pokrenuti, kako promijeniti loše navike, kako prolaziti kroz dan s manje stresa i kako naći smisao u poslu koji radimo i set drugih tema i tehnika koje ćete moći odmah primjeniti u svom životu. Konkrento i usmjereno prema rezultatima – i bez uzmicanja. Prijavite se slanjem emaila na korak@blagus.eu.

 

Image by foxypar4

Moj prijatelj ego

Danas pišem o svima nama jako dobro poznatom prijatelju koji se zove EGO.

Željeli si to priznati ili ne, svatko od nas ga ima. Netko će reći da je kod njega izraženiji (što god to značilo), netko da mu EGO baš i nije prijatelj, netko će tvrditi da ga nema, netko ga je jako ušutkao, netko ga smatra svojim najboljim saveznikom…

Što god rekli o EGU, on je dio nas i kao takvog ga moramo prihvatiti.

U svemu bi tome bilo odlično kada bismo ga mogli iskoristiti u vlastitu korist jer nije rijetka situacija kada nas je on doveo u probleme iz kojih se moramo izvlačiti uz puno truda, energije i vremena.

Sjećam se sa svog školovanja i treninga za coacha, kako nam je bilo sugerirano da s klijentima ne idemo u područje ega jer je to opasno područje i teško se izvući iz njega. A tada klijentu nećemo biti u mogućnosti pružiti najbolju uslugu. No, danas si dajem malo oduška i zakoračiti ću na njegovo područje. Valjda ću preživjeti, a vi iz sigurne udaljenosti pratiti kako se koprcam.

U osobnom razvoju došao sam do razine gdje mogu prepoznati kada moj ego preuzima kontrolu nadamnom. U tim trenucima kužim da ne funkcioniram na uobičajan način i shvatio sam da je to moment kada trebam biti posebno oprezan kakve i koje odluke donosim. To nužno ne znači da zatomljujem osjećaje i ponašam se neprirodno oklonostima u kojima sam se našao, već sam samo trunčicu oprezniji što radim.

Jedna od meni čestih manifestacija, kada moj prijatelj Ego preuzima kontrolu, jest određena vrsta prkosa i želje za dokazivanjem da mogu napraviti nešto bolje od druge osobe. To ne pokazujem “prema van”, već kuham u sebi i dobivam izraziti nagon i energiju da nešto učinim po tom pitanju. Možda je to želja za dokazivanjem i što sve ne, no ovog trenutka je to manje bitno.

Bitno je što sam shvatio da kada gubim i kada mi je ego nagažen, dobivam dodatnu energiju i motivaciju da se brže i jače pokrenem. Da napravim ono što sam maštao da ću napraviti ili da završim ono što kilavim već neko duže vrijeme.

I tu slijedi jedan mali obrat, koji meni pomaže, a nadam se da može pomoći i vama.

Obrat je u tome što sam sve ovo skužio i shvatio pa tako s vremena na vrijeme namjerno provociram svog prijatelja Ega, kako bi mi postao saveznik u područjima u kojima nisam zadovoljan postignutim rezultatima. Zapravo, namjernim aktivnostima provociram sam sebe da se lakše i brže pokrenem u smjeru u kojem ćemo obojica profitirati (on i ja).

I tako je bilo prije nekoliko dana. Kolegica iz coaching branše promovirala je svoj novi proizvod kojeg ja već više od godinu dana pokušam završiti. Otišao sam na prezentaciju, iskreno joj čestitao i iznimno mi je drago što je postigla, ali od svega toga ja sam dobio nešto više. Prijatelj Ego se probudio i umjesto da je omalovažavao njezine uspjehe, iskoristio sam njegovu energiju da završim poslove koje sam već odavno trebao završiti.

Svjesno sam igrao na kartu ega, znao sam da ću se osjećati malo “posr*no”, ali znao sam da je sve to u mom dugoročnom interesu.

I to je to. Prijatelj Ego može stvoriti velike probleme, no ako ga slušamo i ako ga prihvatimo takvog kakav jest (jer on je ipak dio nas), tada on stvarno može biti prijatelj kojeg volimo i mrzimo i koji može jako puno pomoći u postizanju različitih ciljeva i želja.

Provjeri svoj odnos sa svojim prijateljem Egom i ako si dovoljno otvoren za suočiti se i riješiti svoje zapreke u postizanju boljih osobnih i poslovnih rezultata, za povećanjem vlastite produktvnosti i motivacije, onda imam nešto za tebe.

20.6. 20.12. u Zagrebu održavam cjelodnevnu radionicu pod nazivom “Korak naprijed” gdje ću s grupom od osam polaznika raditi na izgradnji njihovog modela bolje organiziranosti, produktivnih navika i motivaciji rješavanja svakodnevnih zapreka. Pokazati ću i naučiti ih svojim najboljim tehnikama kako se pokrenuti, izaći iz dnevne kolotečine i naučiti kako Ego pretvoriti iz neprijatelja u prijatelja.

Za registraciju i sudjelovanje na radionici prijavite se slanjem emaila sa svojim osobnim podacima na korak@blagus.eu.

Hvala,

Goran Blagus

p.s. U ovom sam tekstu zakoračio na njegovo “sveto” područje i nadam se da vas nisam uvrijedio ili GA previše “nagazio”, već vam pomogao da na ego gledate drugim očima. U krajnjem slučaju, pokušajte malo osluškivati što vam on želi reći ili zašto radi to što radi. Dogovorite se s njim i počnite ostvarivati ciljeve koje ste oduvijek željeli ostvariti.

p.p.s. Ego je najčešći razlog zbog kojeg ne poduzimamo promjene. On se često boji promjena jer one znače nešto novo i nepoznato. Zato kroz radionicu “Korak naprijed” idemo sigurnim i provjerenim putem. Prijavite se slanjem emaila na korak@blagus.eu

 

Photo by !unite

 

U kojoj brzini voziš?

U današnjem tekstu, iz područja produktivnosti i motivacije, malo ću zakoračiti na teren gdje nisam baš “doma”, ali znam dovoljno toliko da mogu napraviti nekoliko odličnih metafora koje nas mogu pokrenuti i izazvati “aha” momente.

Budite strpljivi i dajte mi priliku u čitanju cijelog teksta, vjerujem kako ću vas ugodno iznenaditi.

Pretpostavljam kako posjedujete automobil ili u krajnjem slučaju znate voziti auto, a ako se ni u jednom od toga ne prepoznajete, onda barem znate kako izgleda voziti auto i kako on općenito funkcionira.

Vjerujem kako se možemo složiti da auto sasvim dobro funkcionira bez brzinomjera i da bez njega možemo, bez većih problema, doći od točke A do točke B. Činjenica jest kako u takvoj situaciji, samo vlastitom procjenom, možemo ocijeniti jesmo li taj put prevalili u razumnom ili ne razumnom vremenu tj. brzini. Naravno, stvari se kompliciraju ako na cesti postoji ograničenje brzine pa kontrolori prometa izmjere kako smo u prekršaju ili vozimo toliko sporo da stvaramo gužvu u prometu.

Vrlo je slična stvar i s pokazivačem goriva – pretpostavimo da ga nema.  Auto možemo voziti od točke A do točke B, no sada je situacija malo kompliciranija. Ako smo nedavno napunili spremnik s gorivom  (nećemo sada o vrtoglavim cijenama), poprilično smo sigurni kako će biti dovoljno goriva za put, no ako ne znamo ili nismo pamtili koliko smo drugih puteva prošli pa uz sve to ne znamo koliko prosječno trošimo po kilometru, situacija s putovanjem od točke A do točke B poprilično se komplicira. Možda uspijete stići do točke B, a možda i ne.

Ovako možemo nastaviti priču s gotovo svakim elementom automobila, no meni najbolji dio je s mjenjačem brzina. Svrha je mjenjača u automobilu kako bi motor uvijek radio optimalno, s obzirom na brzinu kretanja i opterećenje vozila (napomenuo sam kako nisam stručan u ovom području). Tako u prvoj brzini možemo voziti do određenog broja okretaja i brzine vozila, u drugoj smo neznatno brži pa sve do pete ili šeste brzine. Svaka nova viša brzina znači i naše brže kretanje.

No, zamislite kako bi izgledala vožnja kada u automobilu sa šest brzina možete koristiti samo prve tri. Iskreno, mogli bismo prevaliti put od točke A do točke B, no sasvim sigurno bismo potrošili jako puno goriva, a maksimalna brzina kretanja bi nam bila ograničena na maksimalnu brzinu, koju možemo postići u trećoj brzini.

Mislim da je bilo dovoljno o mom ili vašem automobilu, pitanje glasi: A kako vozimo svoj život?

Dio s brzinom, kako dolazimo do ciljeva, lako je riješiti. Usporedimo se s drugim ljudima ili sami postavimo brzinu koju smatramo da je najbolja za nas. Bitno je da se dovoljno brzo krećemo jer ako smo spori (čitaj: tromi) ili čekamo da točka B stigne do točke A, to se nikada neće dogoditi ili ćemo na pola puta “umrijeti”.

Hrana i to mentalna, fizička i emotivna jest gorivo koje nam treba za puteve koje prolazimo. Ponekad jedne od tih komponenti ima previše, a ponekad premalo. No, bez njih nema napretka, bez njih nema kretanja i bez njih, na kraju krajeva, nema života. A znati balansirati ove tri komponente i osjećati kada je nešto “prazno” ili “previše”, jedini je ispravan način punjenja i mjerenja našeg “rezervoara s gorivom”.

I dok to svi mi jako dobro znamo, mjenjač ili brzina, u kojoj smo zapeli, pravi je izazov i ono na čemu trebamo poraditi. Mnogi su zapeli u prvoj brzini. Brzo krenu (startaju), troše jako puno goriva i mogu doći samo do točke koja nije previše udaljena od samog starta; sprinteri, kako bismo ih nazvali.

Drugi su shvatili kako je potrebno prebaciti u višu brzinu i nastavljaju svoj put, ali često zapnu u drugoj ili trećoj te vrlo brzo stanu ili se nakon nekog vremena vrate u prvu. I beskrajno se troše, (čitaj: rade do iznemoglosti), a rezultati dolaze tu i tamo ili budu prosječni.

Prelazak s jedne brzine u drugu često je težak korak i iziskuje nešto više goriva i malo usporenje u brzini kretanja, ali zato vrlo brzo nadoknadi taj gubitak i sve ostalo ide puno brže. Kao i u automobilu, tako i u životu moramo mijenjati brzine. Nekada ih podižemo, a nekada spuštamo, ovisno u okolnostima. Ali, bitno je znati koliko brzina imam i mogu li doći do najviše kada to zatrebam ili sam zapeo u drugoj i ne ide dalje.

Zato vas pozivam da ovaj tjedan mjerite u kojoj brzini vozite svoj život, svoje projekte, svoju tvrtku i razmislite o rješenju kako prebaciti u višu razinu. Svoje misli možete podijeliti sa mnom privatno, putem emaila ili ih podijeliti ispod ovog teksta.

Hvala i sretan put!

Goran Blagus

p.s. današnji je tekst inspiriran mojim poslovnim klijentima koji su zapeli na određenoj razini poslovanja nakon puno godina te im sebe i svoje usluge prezentiram kao nešto što će im omogućiti prebacivanje poslovanja u višu brzinu. Ova metafora uvijek uspijeva, a još je bolje kada uvide da to i djeluje u praksi.

Photo by fomu