Tag Archives: motivacija

Trik s efikasnim planiranjem

Hrpe i hrpe knjige, seminara, treninga, blogova i web stranica je napisano o tome kako je za postizanje bolje produktivnosti, efikasnosti i kvalitetnijih rezultata, nužno planirati.

Jer, kada imaš plan, onda znaš što trebaš raditi i sve će biti lakše.

Ne znam za vas ali kod mene velika većina takvih stvari, trikova i savjeta ne funkcionira. Barem ne u oblicima kako se to često prezentira i uči. No, ipak ima nešto što sam nakon puno vremena shvatio i skužio što zapravo znači planiranje i koje je pozadina svih tih silnih savjeta.

© Depositphotos.com / cardmaverick

© Depositphotos.com / cardmaverick

Cijela mudrost je u prilagodbi različitih alata vlastitim okolnostima, a silni savjeti i tehnike služe samo kao okvir u kojem ćemo složiti vlastiti model ispravnog i kvalitetnog planiranja.

Ako ste prolazili kroz program “Izgradnje produktivnih navika” vjerojatno ste primijetili kako često znam naglasiti da je ovo okvir, kako je prezentirana metoda nešto od čega se kreće te da je treba prilagoditi vlastitim okolnostima. Svatko od nas je drugačiji i nasilno guranje u nekakve “kućice” rijetko proizvede pozitivne rezultate.

No, da ne bi sve ostalo na praznom pričanju kako planirati, podijelit ću način na koji to ja trenutno radim, a vi shvatite ovo kao okvir (framework) koji možete primijeniti ili odbaciti.

Početak

Prva stvar koju sam shvatio je da planiranje dana ujutro, nakon buđenja ili jutarnje kave previše ovisi o okolnostima koje ne mogu kontrolirati. Vijesti na portalima, djeca, emailovi (ne čitam ih odmah ujutro) ili ono najgore – blokada jer ne znam što bih sve danas trebao napraviti.

Ta famozna blokada “što treba napraviti?” znala mi je često “pojesti” previše vremena, a dodatno me izbaciti iz takta ako u tom danu imam za obaviti neku ne previše ugodnu obavezu.

Prvi korak je bio shvaćanje, prihvaćenje i planiranje sutrašnjeg dana dan ranije.

Sada stvari postaju zanimljive, a to je što isplanirati za predstojeći dan?

Neću ići previše u detalje, no baza od koje krećem je da tijekom dana trebam obaviti aktivnosti od velike važnosti. S obzirom na to kako mi je pisanje tekstova i stvaranje rješenja za klijente jedna od tih aktivnosti, tako u plan za sutrašnji dan stavljam konkretno što ću to jutro pisati.

U jutro stavljam tu važnu i kreativnu aktivnost zato što bolje funkcioniram ujutro ali to radim i zbog jednog malog mentalnog trika. Trik je u tome što sam se sa zadatkom upoznao večer prije i mozak htio ne htio, a vjerojatno i podsvijest, nešto rade po pitanju budućeg rješenja.

Ne mogu objasniti kako to funkcionira, no jednostavno funkcionira.

Pisanje ovog teksta sam isplanirao večer prije i to tako što sam definirao vremenski okvir kada ću to napraviti (08:30 − 10:00) te sam pored njega napisao samo jednu rečenicu – naslov o čemu ću pisati.

Sljedeći korak u planiranju je jednostavno definiranje vremenskih blokova i aktivnosti koje će se u njima raditi.

Ništa sexy i pretjerano u “kućicama”, već samo okviri što treba napraviti i kada će se to napraviti.

Tako je u nastavku mog plana definirano da poslije ovog teksta rješavam mejlove, ide doručak, pa slaganje slajdova za radionicu, ručak, tekst za klijenta…

Svaka od ovih aktivnosti je u svojoj grupi i ima svoj vremenski okvir.

Detalj na koji pazim je da blok nikada ne prelazi više od 2 sata. Jedina iznimka je kada radim s klijentima ili sam na nekoj drugoj aktivnosti koje nužno moraju trajati više vremena, no takve aktivnosti smatram isporukom usluge i one u detaljima ne idu u dnevni plan, već u nešto zasebno,

Moglo bi se reći da ovo nije ništa posebno, no ipak ima jedan bitan detalj.

Prvo i osnovno što ovakvo planiranje pokazuje je jasna slika gdje se troši vrijeme. Shvaćanjem kako blokovi trebaju biti maksimalno trajanja dva sata, tjera te da pametnije složiš mentalne aktivnosti s nekim drugim aktivnostima (ručak, trening, malo ventiliranje misli…)

Druga bitna stvar, barem za mene, je u fleksibilnosti ovakvog plana. Iako imam napisane vremenske okvire, nepredviđene situacije koje poremete sadržaj anuliram tako što posložim poslove koje trebam napraviti u neka druga vremena.

Naime, dok su oni napisani lakše je to posložiti, nego nakon teškog sastanaka “mozgati” što bi sad mogao ili trebao napraviti. Ovako pogled na raspored i prepoznavanje da s nečim kasnim omogućuje mi prebacivanje te aktivnosti za kasnije ili za neki drugi dan. Bez prevelike grižnje savjesti.

Sutra je ionako novi dan i sve ide ispočetka 🙂

Ovo je moj okvir i kao što sam rekao, iskoristite ga ili odbacite. Cijenio bih kada biste podijelili svoj pa možda svi zajedno od toga možemo nešto novogo naučiti.

Hvala,

Goran Blagus

Pao sam s bicikla

Pao sam s bicikla! Eto, rekao sam i još uvijek sam živ, iako imamo nešto modrica i poderotina na koljenima i ruci.

Odlučio sam kako ću ljeto iskoristiti za resetiranje nekih starih obrazaca ponašanja, a jedan od njih je bilo redovito vježbanje tj. redovita fizička aktivnost. Vožnja biciklom na relaciji stan – ured mi se učinila jako dobrom prilikom za to, a ako još nabacim koju vožnju van standardnog rasporeda, jesen ću dočekati u dobroj formi.

© Depositphotos.com / jazavac

© Depositphotos.com / jazavac

Okolnosti

Za nastavak priče je dobro spomenuti kako sam ja “konj” s 39 godina u guzici, obiteljski čovjek s dvoje djece i nešto životnog iskustva, no u glavi sam “stao” tamo negdje u 20-im pa se prema mnogim životnim okolnostima i odnosim tako.

Da ne bi bilo zabune, kada je posao u pitanju onda sam maksimalno profesionalan i usmjeren prema ciljevima.

Dakle, otvorila se prilika za jedno druženje u Maksimiru te sam bez previše razmišljanja zaključio kako je to situacija za vožnju biciklom. Iza mene je već bilo dva tjedna intenzivnog navigiranja kroz Zagrebačke ulice, a i s biciklom sam se relativno dobro upoznao (hvala Željko).

Osim toga, kao klinac koristio sam se biciklom toliko puno da mi je gotovo srastao s rukama.

Vožnji bicikla kroz Zagreba pristupio sam s dozom opreznosti, no i sa stavom kako nema tu previše novih stvari s kojima se nisam do sada susreo. Pa to je zaboga samo vožnja biciklom.

Maksimir, druženje, sve se odvija korektno, počne padati mrak te je vrijeme za povratak. Kaže ekipa da budem oprezan. “Bez brige”, dobacim ja.

Zamka

Kako sam na povratku vozio jedan “ceker”, omotao sam ga oko volana jer drugačije nije išlo. Krenem, no kako “ceker” nisam dovoljno dobro omotao, počeo je strugati uz kotač.

I onako u vožnji pokušam ja njega dodatno omotati oko volana ali ne ide. Najbolje je da stanem te stišćem lijevu kočnicu (to je ona za prednji kotač), dolazi do blokade i “evo me kako leeetim”. BAM!

Ležim potrbuške na podu i ne mogu vjerovati što mi se desilo.

Prva misao koja mi je prošla kroz glavu je “kako mi se to moglo desiti, meni koji imam toliko godina iskustva u vožnji”. A onda su krenule dodatne misli:

  • nije me valjda netko vidio, koja bruka
  • moram se brzo dignuti da ne skrenem previše pažnje na sebe
  • hmmm… malo me peče brada, pa kako ću takav na sastanak s klijentom
  • uuuh, lijeva šaka ne izgleda baš dobro
  • malo me i koljeno zateže
  • bolje da “pobjegnem” s ovog mjesta pa ću se pregledati negdje na svijetlu
  • stišćeš prednju kočnicu, kako naivno i početnički – na što su uopće razmišljao?

No, bez obzira na sve što mi se desilo, bez obzira na misli i nešto malo fizičke boli ali jako povrijeđenog EGA, jedino što sam trebao i što sam napravio je da sam se dignuo i nastavio dalje.

Povrijeđen sam ali nema druge. Moram se u takvom stanju dovući kući i tamo liječiti povrede. No, nema druge nego se dignuti i nastaviti dalje.

Danas sam veću puno bolje, posljedice gotovo pa da se ne vide ali lekciju sam naučio.

Naučena lekcija

Zašto sam podijelio ovu svoju priču? Zato što kroz život padamo, nailazimo na razne prepreke i donosimo glupe odluke koje imaju ponekad vrlo gadne posljedice.

I padamo, gadno padamo… i gadno se razbijemo. No, nije stvar u tome kako padnemo i što razbijemo, već u tome hoćemo li se nakon pada dignuti i krenuti dalje ili ćemo ostati dolje i čekati ili očajavati ili kriviti druge zašto smo pali.

Ponekad su drugi krivi za naš pad ali najvažnije je da se dignemo i idemo dalje. Idemo dalje bez obzira na posljedice, prepreke i ožiljke koje nosimo na sebi.

Osim toga, navedite mi jednog uspješnog pojedinca koji nema barem nekoliko ožiljaka od svojih padova?!

Za mnoge je “dignuti se” nakon što opale o pod nešto najteže za napraviti. Ego postane jako gadan, bijes zna isplivati na površinu i sve nas to dodatno “zakopa” u problem.

Najbolja lekcija koju sam znao, a sada sam je ponovio na teži način je – kada padneš, digni se što prije!

A kako se vi nosite s padovima? Ostavite komentar ispod ovog teksta.

Hvala,

Goran Blagus

p.s. Kako se dignuti nakon pada je jedna od uvodnih priča ali i tema budućeg seta seminara / radionice naziva “Mentalni fitness”. Velika većina nas ovakve stvari znao u teoriji, no kada to treba primijeniti u praksi često shvatimo kako to i nije tako jednostavno. Kliknite na link za više informacija i pridružite mi se na “Mentalnom fitnessu”.

Koji lanac ćeš graditi, a koji prekinuti?

Za malo usporedbu, što biste rekli za drvo jabuke koje zadnjih 5 godina ne daje nikakve plodove? Ne bi rekli da je umrlo, no dobili bi osjećaj kao da jeste.

Iz tog razloga se i mi ljudi trebamo svaki dan razvijati, na ovaj ili onaj način.

Razvijamo se tako što svaki dan gradimo i stvaramo nešto iz područja koje nam je bitno i važno. Možda svakodnevne zadatke ne doživljavamo kao nešto što je veliko, revolucionarno i spektakularno, no sitni koraci su bitni – malo po malo. I kada se puno tih koraka spoji onda dobijemo nešto veliko i bitno.

© Depositphotos.com

© Depositphotos.com

Jerry Seinfeld je to građenje i napredovanje odlično usporedio s gradnjom lanca. Svaki dan, svaki trenutak stvaraj lanac i na njega stavljaj jednu po jednu kariku.

Takvim malim koracima i uz nešto vremena stvorit ćete jako dug lanac, a “tajna” je baš u tom svakodnevnom dodavanju novih karika i građenje jako dugog lanca.

U praksi to izgleda tako da instalirate veliki kalendar i ako je dan bio uspješan tj. obavili ste ono što je bitno, označavate ga kao novu kariku lanca, u protivnom nema oznake.

Ako vam je cilj redovito vježbati i ako ste taj dan to napravili, označite dan kao novu kariku. Ako pak taj dan niste napravili ono što vam je bitno, dan se ne označava što znači da nema karike i lanac je prekinut.

No, sada stvari postaju jako zanimljive.

Prekidi, zastoji i mali problemi su dio života. Lanac zbog nekih okolnosti može stati u gradnji na dan – dva ali bitno je da se što prije vratite njegovom građenju.

Karike (dani) koje su “izgubljene” ne mogu se vratiti i pokušajte to što bolje osvijestiti te nemojte olako prihvaćati prekide lanca.

No, ono što se mnogima zna desiti, jest stanje u kojem počnu graditi svoj lanac nepoduzimanja aktivnosti.

Korak po korak, mic po mic, stvaraju jako dug lanac razmišljanja i željenja kako bi trebali jednog dana krenuti, kako bi se trebali pokrenuti te na kraju dobiju jako dug lanac nepoduzimanja aktivnosti.

Izazov s kojim vas ostavljam je da osvijestite i odaberete koji lanac želite graditi, a koji želite prekinuti.

Onaj koji ćete graditi svaki dan postat će sve duži i duži, a sada je samo pitanje želite li dug lanac čekanja ili novih znanja, spoznaja i aktivnosti koji će dati velike rezultate.

Hvala,

Goran Blagus

p.s. Vrlo rado bih čuo vaš komentar na ovakav model gradnje lanca i kako vi držite korak sa svojim osobnim ciljevima i željama. Podijelite ga ispod ovog teksta.

Zna znanje ali rezultati su…

Nadam se da me niste “zaboravili” tijekom ove “pauze” jer je ona vezana na jedan zanimljiv model ljudskog ponašanju koji bi bilo poželjno što prije osvijestiti, a može vam i puno pomoći.

Prema povratnim informacijama, veliki broj pretplatnika mog newslettera čita ga jer iz njegovog sadržaja dobiva ili očekuje da će dobiti važne informacije, spoznaje ili znanje koje bi primijenio u osobnom razvoju ili unapređenju svog biznisa.

Zna znanje

© Depositphotos.com/arkusha

Isto tako velika većina pretplatnika uz ovaj newsletter čita i druge newslettere, web stranice, eknjige, blogove ili gleda video materijale iz kojih očekuje i u neku ruku dobiva važne informacije, spoznaje ili znanja koje bi primijenio u osobnom razvoju ili unapređenju biznisa

Jednom riječju, velika većina nas ima određenu razinu svjesnosti kako se trebamo redovito educirati i upijati nove informacije jer nam to pomaže u razvoju (osobnom ili poslovnom).

Gornja izjava zvuči korektno i dobro, no jeste li primijetili da u cijelom tom krugu edukacija, upijanja novih informacija, metoda, trikova i tehnika postoji “rupa”?

Prije nego otkrijem o čemu se zapravo radi, u dvije riječi ću opisati stanje u koje velika većina nas upada – “Zna znanje” sindrom.

“Zna znanje” je situacija kada osoba ulaže puno vremena i energije u učenje novih sadržaja i informacija te iznimno dobro barata njima. Zna okolnosti, rješenja određenih problema, tehnike primjene, metode korištenja… Jednom riječju, ima vrlo kvalitetno znanje iz određenog područja.

Ja osobno znam jako puno o osobnom razvoju, navikama, vođenju poslovanja, internet tehnologijama, pregovorima, prodajnim vještinama, coachingu… Zapravo, vjerujem da sve to znam jako dobro.

Vjerujem da i vi možete za sebe reći da jako dobro ili poprilično dobro znate neka druga područja. Sport, automobili, kuhanje, roštilj, djeca, vođenje poslovanja, navike, coaching…

Područje za koje uvidimo da ne znamo dovoljno dobro, svjesno ulažemo energiju, vrijeme i trud kako bismo ih naučili te povećali razinu znanja. Jer, bez znanja teško možemo napredovati.

Ili?

Zapravo, sve ovo nas dovodi do zamke “zna znanje” sindroma. A to je što znamo jako puno informacija ali ne djelujemo u skladu s njima! Ne poduzimamo konkretne aktivnosti i ne primjenjujemo naučeno znanje u praksi ili to radimo polovično jer… možda nam treba još nešto znanja.

Jako dobro znam…

      • što bih trebala raditi svako jutro, ali…
  • kako složiti web stranicu, ali…
  • što sve treba ići u dnevni meni, ali…
  • kako doći do klijenata, ali…
  • što ovdje piše, ali…

Na gornjim primjerima i famoznom “ali…” mnogi pokleknu i upadaju u zamku – trebam još znanja, trebam još čitati, trebam još knjiga, seminara, radionica, blogova, tekstova…

Iskreno, ne treba vam više novog znanja. Treba vam iskustvo i osjećaj rezultata – pa iako oni bili i negativni. Trebate početi djelovati i primjenjivati sve ovo što ste do sada naučili.

A najzanimljivija stvar u svemu ovome je što NIKADA nećete naučiti sve. Uvijek će biti nečeg novog, zanimljivog, važnog, potrebnog…

Na pitanje gdje sam bio zadnja dva mjeseca odgovorio bih vam kako sam primjenjivao znanja u praksi. Kako je bilo? U nekim područjima jako dobro, no u nekim je bilo gadnih i vrlo ružnih situacija. Jesam li nešto naučio iz ovog? Jesam – znanje bez primjene ne vrijedi previše i teorija treba ustuknuti ispred prakse.

Ljetni mjeseci su ispred nas, 2 mjeseca drugačijeg ritma i tempa. Vama, dragi čitatelji ostavljam da odlučite sami za sebe hoćete li ova dva mjeseca i dalje skupljati nova znanja ili ćete djelovati s onime što imate te nova znanja i spoznaje dobiti iz primjene u praksi.

Sama informacija ili ideja ne vrijedi puno ako nije sprovedena u praksi.

Želim ugodan i produktivan tjedan te se pišemo uskoro.

Goran Blagus

p.s. Mnogo je knjige i tekstova napisano o produktivnosti i navikama. Svi mi puno znamo o tome, no praksa i primjena je često zamka gdje pokleknemo. Kako bi ljeto iskoristili za uspješno “branje plodova u jesen”, pridružite mi se na programu “Izgradnje produktivnih navika” gdje je praksa i primjena u samom fokusu, a nova znanja samo podrška da se stigne do cilja. Kliknite na link.

 

Opasna pretpostavka

Slijedi tema tj. priča koje se često sjetim kada zastranim u razmišljanju da je samo moj put tj. onaj koji znam ispravan. Priča je odličan podsjetnik na posljedice koje su se mogle desiti i pravi izvor za podizanje motivacije i produktivnosti u smjeru osobnog razvoja.

Događaj koji ću vam ukratko ispričati desio se pred nešto više od godinu dana. Mjesto radnje je bio jedan lokalni shopping centar u kojem sam šetao s klincem.

Vi koji imate klince vjerojatno jako dobro znate kako su oni vrlo podložni reklamama, mirisima i šarenilu. U svijetlu toga, moj dragi klinac uspio me nagovoriti da mu kupim “slatkiš”, tj. čokoladu bez koje nema smisla živjeti.

Čokolada

Image by Siona Karen

Istresao “stari” par kuna te sjednemo nas dvojica na klupu u shopping centru da se malo odmorimo i podružimo s čokoladom.

Kako je klupa bila ona na kojoj se može sjediti s dvije strane (okrenuti leđima) iza nas je sjedila jedna mama koja je pričala na telefon te su pored nje bili kćerkica od cca. 10 godina i klinac od cca. 5 godine.

Sjedimo “šerif” i ja, jede on čokoladu kao nešto najfinije na svijetu, no malo po malo klinac od gospođe sve nas više pogledava i mjerka.

Tako korak po korak, približava se on nama… pa se malo vrati… pa opet gleda… napravi krug oko nas…

Ono, vidi se u očima djeteta kako bi i on htio jedan mali fini zalogaj čokolade.

U tom momentu odlučim da mu ponudim komadić, neka proba, neka gušta kao i ovaj moj “šerif”.

Ispruži klinac ruku i u momentu kada je htio uzeti komadić, starija sestra dođe do mene i kaže: “On ne smije jesti čokoladu, ima šećernu bolest! Može umrijeti!”

BAM! WTF!

Priča ovdje završava. Klinac nije uzeo čokoladu, no meni je ostala hrpa pitanja:

Što bi bilo da je uzeo čokoladu?

Tko bi bio odgovoran? Ja? Majka koja je pričala na telefon? Klinac?

Jesam li prije trebao pitati roditelja smijem li mu dati čokoladu?

Pa to je samo mali komadić čokolade…

Luda životna lekcija s dobrim ishodom. Nešto što nam se rijetko dešava, jer često lekcije znamo naučiti samo kada se dese sra*a ili nas dobrano opale po glavi.

A naučena lekcija je kako na sve oko nas i na sve što znamo treba gledati s određenom dozom rezerve.

U coachingu ljudi često rade na područjima koje se opisuju kao “ne znaš što znaš” i “ne znaš što ne znaš”.

“Ne znam što znam” je jednostavan. Uz malo introspekcije i drugačije poslagivanje shvatiš i skužiš kako nešto riješiti, no “ne znam što ne znam” je već malo komplicirano za pojasniti ali znam da se u njemu nalazi pravo blago i prave stvari.

U mojoj priči ja nisam znao da klinac ne smije jesti čokoladu jer je to opasno po njegov život. Nije baš 100% u kategoriji “ne znam što ne znam”, no kad malo bolje razmislim – fakat nisam znao tj. nisam razmišljao da tako maleni mogu imati takve životne okolnosti.

Ali prava vrijednost cijele ove priče je klinka koja je spasila svog brata, a mene naučila lekciju – budi otvorenog uma i cijeni ljude koji ti omoguće drugačije poglede i nove spoznaje. Ti ljudi “sa strane” često vide ono što sami ne vidimo.

U svijetlu toga je i mastermind grupa u koju sam vas zvao pred nekoliko dana. Često mislimo da sve znamo ili znamo što ne znamo, no isto tako često znamo biti u velikoj zabludi.

Dopustite si drugačiji pogled jer se u području “ne znam što ne znam” nalaze prave vrijednosti i rješenja koja tražimo.

Hvala & pišemo se uskoro.

Goran Blagus

p.s. Stranice s mastermind grupom “Završi nezavršeni projekt i/ili realiziraj svoju najbolju ideju” nalazi se na mastermind.ciljevi.com. Pridružite se!

Rastajem se

Odlučio sam se rastati jer sam shvatio da zajedno više štetimo jedan drugome nego što bi činili dobrog.

Slijedi pismo…

***********

Pola-pola

Draga moja, jako se dugo poznajemo i da ti budem iskren, super mi je s tobom. S tobom sam proživio najljepše trenutke jer si bila uz mene odmah nakon uspješnih projekata, odluka i situacija. Zapravo, ti si bila ta koja je taj užitak još više pojačala.

Iskreno, često sam puno radio i trudio se jako, samo da s tobom provedem što više vremena. I hvala ti na tome. Isplatilo se.

Ali u zadnje sam vrijeme počeo shvaćati kako među nama nešto ne štima. Naš odnos se počeo mijenjati. Kada mi je bilo teško i kada sam te trebao, nisi mi bila blizu i nisi me baš pretjerano tješila.

Zapravo, sam sam se tješio tako što sam vrtio sjećanja kako nam je bilo super i kako bih takve trenutke htio ponovno proživjeti s tobom ali sve što sam dobio od tebe bili su mali i gotovo nikakvi osjećaji.

Užitke, ako se to može i nazvati užitkom, koje si mi davala počeli su me gušiti i stvarati probleme. A isto tako mislim da si i ti sama shvatila kako te i ja ponekad gušim i tražim previše od tebe.

Nije namjerno, očito je to radi neke kemije… tko će ga znati.

Zbog svega toga, najbolje je da se rastanemo.

Koliko god to zvučalo teško, shvati kako je to nešto najboljeg što nam se ovog trenutka može desiti.

U prvom redu, vratiti ću se onome što je najbitnije. Stvaranju novih vrijednosti i novih prilika, ono u čemu smo nas dvoje najviše uživali.

Za tebe će ovaj rastanak možda biti šok ali ako malo razmisliš shvatiti ćeš kako bez dobrog mene, nema ni dobrog tebe. Zato barem pokušaj shvatiti kako je rastanak nešto najbolje za nas.

Bolno je i sigurno ću misliti na tebe. Vrlo vjerojatno ću smisliti tisuće razloga zbog čega ova moja odluka nije najbolja odluka ali jako se dobro poznajemo i znamo da će to biti samo zavaravanje.

Čvrsto sam odlučio da je ovaj put najbolje rješenje. 

Barem na neko duže vrijeme.

Zato moja draga “ZONO UGODE” ili “KOMFORNO ZONO” ili kako već da se zoveš, jako te volim ali rastajem se od tebe. Škodiš meni, a time i sama sebi.

Budi mi dobra, a ja idem stvarati, raditi i kreirati nove svjetove i nova rješenja.

Vidimo se kada odradim posao koji treba odraditi.

Tvoj Ja!

p.s. Čujemo se redovito, a može pasti i neka kava. Ali vrlo kratko i vrlo ograničeno. Znam da ćeš me razumjeti.

***********

Hvala na čitanju.

Goran Blagus

 

p.s. Ako vam je teško pratiti odakle i kako je došlo do ovog pisma, pogledajte prošlotjedni tekst na koji se ovo pismo odlično nadovezuje – Potrošeni talent.

 Image by chavezonico

 

Potrošeni talent…

Dobar dan,

Goran Blagus ovdje s novim tekstom iz područja produktivnosti, motivacije i vezanih tema uz  bolje ostvarivanje osobnih ciljeva.

Učini danas, ne sutraMnogi će na pojam “osobni ciljevi” zakolutati očima, odmahnuti rukom kako je to još jedan mambo-džambo i nastaviti sve po starom.

“…jer ionako se ne može ništa promijeniti” ili “…koja je uopće svrha nešto pokušavati kada je situacija ovakva…”.

Ne tvrdim da nam je ružičasto i da je lako doći do nekih stvari (novac, priznanje, poštovanje, posao, zdravlje…) ali potpuno sam siguran kako smo svi svjesni da bez uloga nema ni rezultata.

“…ali, danas oko nas ima toliko nepoštenja i toliko nezasluženih beneficija…” da nema smisla išta ulagati ili ako nešto i ulažemo (najčešće to bude vrijeme) drugi pokupe zasluge, rezultate, novac…

I što nam je preostalo. Ništa nego gledati i konzumirati tuđa sra**.

Gledati TV, čitati i pisati statuse na društvenim mrežama, listati novine, besciljno komentirati i prigovarati, surfati internetom bez cilja, slijepo slijediti druge bez jasne slike što ćemo dobiti…

Ne znam jeste li se ikada zapitali, no znate li koliko vremena provodite konzumirajući rezultate tuđeg rada naspram uloženog vremena u stvaranje vlastitih rezultata?

Čitate puno knjiga, no jeste li ikada pokušali napisati svoju knjigu?

Komentirate hrpu stranica ili statuse na društvenim mrežama, a jeste li sami nešto napravili da bi drugi komentirali vaše radove?

Sve znate o treniranju nogometnih timova, no jeste li išta napravili da postanete trener?

Znate sve tajne nekog biznisa, no jeste li pokrenuli svoju tvrtku?

Nemojte samo sada:

  • …ali, teško je…
  • nemam…
  • kad bi ti samo znao…
  • treba mi…
  • budem, kada…
  • tko si ti da mi…

Priznajem da je teško, priznajem da ima puno zapreka i podmetanja, priznajem da mnogo toga ne znate i priznajem da treba imati nešto sreće i puno hrabrosti…

Ali nema drugog puta. Treba raditi, treba ulagati, treba i pogriješiti… kada zapneš, tražiš pomoć i ideš dalje. Nekada je lako, a nekada gadno teško.

Osim toga, pogledajte samo koliko vremena trošite konzumirajući rezultate nečeg tuđeg rada (pa i na ovim mojim tekstovima), umjesto da samo jedan mali dio tog vremena uložite u stvaranje vlastitih ciljeva i rezultata.

Napravite već sada nešto u tom smjeru. Smanjite konzumaciju tuđih sra** i napravite nešto dobrog i kvalitetnog za sebe.

Goran Blagus

p.s.
Možda ovim tekstom nisam politički korektan i vjerojatno sam nagazio nečiji ego, no on je reakcije na situacije s kojima se u zadnje vrijeme učestalo susrećem. U njima su razni, pametni, ljudi ostali zakočeni u nekoj vrsti straha i nesigurnosti te troše svoje kvalitete na glupostima. A vrijeme prolazi i teško mi je vidjeti kako im talent propada.

p.p.s.
Imate komentar, ne slažete se samnom ili imate neku bolju ideju. Ostavite ih ispod ovog teksta.

Image by Flotographic Arts

Što sam radio, gdje sam bio?

Pen, Diary and GlassesDa ne bi bilo zabune, nije ovo tekst o meni, mojim aktivnostima i mojim putovanjima. Naprotiv, ovaj današnji tekst je o onom ludom momentu kada cijeli dan rintamo, radimo, rješavamo probleme, skačemo, uskačemo i na kraju dana imamo osjećaj kako nismo ništa napravili.

Današnja tema je o onom čudnom momentu kada sami sebe upitamo: Što sam ja zapravo danas radio / napravio?

Ne znam jeste li primijetili, no ovisno o tome tko vam postavi pitanje dati ćete drugačiji odgovor.

Ako bi vam netko od bliskih suradnika, partner, šef ili netko potpuno nepoznat postavio gornje pitanje, velika je vjerojatnost da biste odgovorili:

  • rješavao sam probleme
  • cijelo jutro sam telefonirao
  • nervirao se zbog drugih ljudi i izgubio živce
  • popravljao štetu (najčešće od drugih)
  • učio glup / dosadan sadržaj
  • radio posao
  • [nešto deseto…]

No, kada isto to pitanje “Što si danas radio / napravio?” postavite sami sebi (odvrtite ga u glavi), velika je vjerojatnost da odgovor i neće biti tako lagan.

Naime, teško da ćete sami sebe muljati s nekim izmišljenim poslovima ili se pokušali zadiviti čistim nabrajanjem dnevnih aktivnosti kao što to znamo raditi da bi nekog zadivili ili zadovoljili. Ako ste potpuno iskreni prema sebi, vrlo vjerojatno ćete ostati bez odgovora na ovo pitanje.

Zapravo, vrlo vjerojatno će vam trebati nešto vremena i razmišljanja što ste zapravo danas radili tj. napravili.

A zašto je to tako?

Po mojem iskustvu, vrijeme i okolnosti u kojima živimo postavilo nam je očekivanje kako u što kraćem vremenu trebamo napraviti što više posla (kvantiteta je jedino bitna) ili smo si postavili jako visoke ciljeve i želje koje je teško ili gotovo nemoguće postići (maštamo ili razmišljamo što bismo trebali napraviti ali ništa nije dovoljno dobro).

Sve to na kraju zna dovesti do sindroma “kuća-poso-poso-kuća”, određenom dozom zavisnosti (jer su svi drugi bolji od mene, a i njima je lakše) i nedostatkom motivacije za pokrenuti se (čemu i za koga se truditi).

Ako ste se prepoznali u ovom opisu, slijedi rješenje – dnevnik dnevnih aktivnosti.

Sve što vam treba je blok za pisanje i olovka koji će vam uvijek biti dostupni. I počnite zapisivati u njega što ste radili zadnjih 15 ili nešto više minuta.

  • pio kavu i čitao novine
  • odgovarao na emailove
  • surfao facebookom i malo provocirao
  • zvao dobavljača koji nam duguje
  • popravljao žicu od telefona
  • zvao ekipu na pivo
  • kupovao kekse

Vjerojatno vam na prvi pogled ovaj zadatak izgleda neozbiljno, djetinjasto i dosadno. No, njegova svrha i rezultat su ipak nešto što ćete teško prokljuviti ako ga ne napravite.

Naime, već nakon nekoliko dana vođenja dnevnika dnevnih aktivnosti početi ćete uočavati uzorke ponašanja. Početi ćete kužiti što i kako funkcionirate i početi ćete shvaćati da više ne izmišljate sami sebi što ste radili tijekom dana.

Kao nus produkt, a zapravo je to ono glavno, početi ćete uočavati prilike i situacije u kojima možete napredovati i koje možete popraviti.

I tu će se sam od sebe javiti odgovor na pitanje “Što sam danas radio?” tj. početi ćete raditi aktivnosti koje su vam jako bitne i važne. I dobro ćete se osjećati.

Osim toga, ako ste i dalje nezadovoljni i izgubljeni kako provodite dane, ništa ne košta da probate ovaj mali trik. Kasnije ga uvijek možete baciti i mene optužiti da sam loš s idejama i tehnikama kako biti produktivniji i motiviraniji.

Hvala,

Goran Blagus

 

Image by Generationbass.com

Multitasking vrijeme

Pred cca. 3 tjedna opisivao sam tehniku na koji način ja organiziram poslove u kalendar aktivnosti (možete ga pročitati ovdje) te sam se pri dnu teksta dotaknuo pojma “multitasking vrijeme”.

Mnogima s kojima radim na poboljšanju osobne produktivnosti (ovo možete shvatiti i kao svojevrstan poziv da mi se javite za suradnju), uvođenje multitasking vremena je jedan od najvećih izazova. No, prije nego krenemo na njegovo rješavanje opisati ću tu zvjerku.

U stvarnom životu, multitasking je pojam koji opisuje stanje u kojem radimo više različitih poslova u isto vrijeme. Vrlo je popularan jer stvara osjećaj veće efikasnosti i odaje dojam uspješnosti ako u njemu postižemo rezultate.

Željeli to priznati ili ne, naš mozak ne može funkcionirati u multitaskingu. Nije moguće u isto vrijeme svjesno raditi dvije i više radnji, već odradimo jednu te se brzo prebacimo na drugu i tako u krug.

Ali ja mogu u isto vrijeme pričati na telefon s frendicom i mijesiti kolače.

Ovo je samo iluzija da te radnje radite u isto vrijeme. Naime, u jednom momentu trebate stati s miješanjem kolača kako bi ubacili novi sastojak. Mozak prekida obradu i procesiranje informacija koje dobivate preko telefona, brzo donosi odluku što dalje s kolačima te se ponovno vraća na obradu telefonskog razgovora. Miješanje ponovno postane automatska i nesvjesna radnja.

Pojašnjeno, multitasking je odrađivanje i brzo skakanje s jedne aktivnosti na drugu. Svaki prelazak na novu aktivnost “pojede” nešto vremena i energije te na kraju cjelokupni proces traje duže, a ponekad i s upitnim rezultatima.

A kako ipak…?

No, spoznaje kako funkcioniramo u multitaskingu ipak nam mogu pomoći da napravimo više posla u manje vremena. Tajna je u brzom prebacivanju i smanjenju vremena prilagodbe na novi zadatak / aktivnost.

Da bismo se mogli brzo prebacivati s jednog zadatka na drugi, potrebno je da poslovi koje radimo budu što više povezani i u skladu s rezultatom koji želimo postići. Svako veće odstupanje potrošiti će previše vremena i izgubiti će se nit.

Npr. Ako pišem tekst o multitaskingu (ovaj sada) onda imam otvorenu web stranicu Wikipedije na kojoj provjeravam činjenična stanja. Povremeno prođem kroz bilješke u Evernoteu oko različitih citata i motivacijskih poruka, a u isto vrijeme “slušam” glazbu za koncentraciju i smanjivanje buke iz okoline

Ne bavim se emailom i telefonom te ako nešto i treba moju pažnju onda tražim brzo rješenje (čujemo se kasnije) kako bih se mogao što prije vratiti na originalni zadatak pisanje teksta.

Pretpostavimo da gornje aktivnosti radim na drugačiji, mnogima ljudima često i uobičajeni način.

Otvorim program za pisanje tekstova, otvorim email, otvorim Facebook stranicu i pokoju stranicu s vijestima (index, večernji ili nešto slično).
Odlučim da će današnji tekst biti o multitaskingu. Zadovoljan sam, pa ću skoknuti malo na Fejs da vidim što se tamo dešava i nađem nešto motivacije.
Nema baš ničeg korisnik. Mogao bih napisati uvod za tekst. Pa on je gotovo uvijek jednak.

Ima nešto novih emailova? Oh, ima. Odgovoriti ću na njega, manje će me gristi savjest i lakše ću se koncentrirati na pisanje teksta…

Vjerujem da kužite kuda sve ovo vodi. Sve to su različite kategorije poslova, nisu u skladu s ciljem tj. daju lažni osjećaj da jesu – ako sve ostalo obavim lakše ću napisati tekst ili ako gledam druge stvari dobiti ću bolje ideje. Gadna zamka!

Svako prebacivanje s jedne aktivnosti na drugu troši previše vremena i koncentracije.

Rješenje je kao što sam ga već opisao. Grupiranje sličnih i povezanih aktivnosti. Tada u njima možemo djelovati nešto slično multitasking modu i tada stvaramo najbolje i najbrže rezultate.

A situacija kada radimo više različitih stvari iz različitih kategorije, priznajem da je seksi, zabavno i ugodno, no shvatite kako će vam u tom slučaju trebati više vremena i više energije za rezultate koje biste brže mogli postići grupiranjem.

Ovo je model kako ja djelujem i podučavam, a kako to vi radite?

Hvala,

Goran Blagus

 

Image by Victor1558

Prvo misli na sebe…

Naslov današnje poruke “Prvo misli na sebe…” vrlo vjerojatno nije u skladu sa životnim poslanjem i ponašanjem nekih ljudi. Da budem iskren, i sam se s ovakvom izjavom ne bih složio pred nekoliko godina kada sam vodio vlastitu tvrtku.

Moja “dijagnoza” i stav razmišljanja je bio kako ljudima koji rade za mene mora biti dobro, pa kad je to tako onda ću i ja od toga dobiti dobre rezultate. Također, imao sam isti stav i prema klijentima – dok je njima dobro i meni je dobro. Oni su na prvom mjestu i sve treba napraviti da budu zadovoljni.

Vrlo slično razmišljanje imaju i majke male djece. “Dok su djeca zdrava i zadovoljna i ja sam zadovoljna.” Osim toga, tko bi im zamjerio na ovakvom razmišljanju i stavu kada moraju paziti da malo stvorenje stane na svoje noge, preboli prve bolesti i sve ostalo što ih tako nemoćne čeka u okrutnom svijetu.

Za veliku većinu ljudi ovo su dva poželjna modela ponašanja i mnogi funkcioniraju na taj način. Ali, u njima ima jedna nezgodna zamka.

Ako ste imali prilike letjeti avionom, onda ste sasvim sigurno prošli dio brze obuke ponašanja u slučaju problema. Stjuardese i snimljena poruka pojasnile su kako zavezati pojas, gdje su izlazi u slučaju nužde i demonstrirale korištenje maske sa zrakom u slučaju da dođe do naglog pada pritiska u kabini.

Ako ste pozorno pratili upute onda ste morali zamijetiti kako masku prvo trebate staviti sebi, a tek onda osobi pored sebe (djetetu ili suputniku).

Znate zašto je to tako? Zato što bi u vremenu kada pomažete drugoj osobi vi sami mogli pasti u nesvijest i na kraju ne bi pomogli ni djetetu / suputniku, a i sebe biste doveli u opasnu situaciju.

Kada ovako sagledamo situaciju, izjava “prvo misli na sebe…” već poprima neke druge okvire – prvo se pobrini za sebe, da bi tek onda mogao pomoći drugima.

U mom modelu ponašanja (svi su drugi na prvom mjestu, osim mene samog) rezultiralo je mnogim  problemima (uglavnom zdravstvenim), a nezgodnih posljedice na kraju je bilo i kod ljudi o kojima sam ovisio tj. koji su zapravo ovisili o meni.

Iz stečenog iskustva i iskustva pametnijih ljudi shvatio i naučio sam kako je stav “prvo misli na sebe…” jako bitan ako želimo nešto postići u životu ili poslu.

A koje je vaše mišljenje o tome?

Ostavite mi komentar ispod ovog teksta.

Hvala,

Goran Blagus

 

p.s. Ova poruka je dio jedne veće priče i mog istraživanja kako funkcioniramo. Vaše mišljenje mi puno znači i cijenim uloženi trud ako ga podijelite sa mnom.
Rezultat ovog mini istraživanja objavit ću u budućim tekstovima.

 

Image by kevin dooley