Poduzetnički paradoks [IM]

Možda izgleda kako me uhvatila fjaka, no ovog ljeta sam iznimno zaposlen sa nekoliko projekata, pa sam si konačno potvrdio da se i preko ljeta mogu raditi odlični poslovi. Kontemplirajući malo o tome kako bi trebalo ili kako ljudi vode poslovanje (uključujući mene), naletio sam na jedan zanimljiv fenomen u ponašanju poduzetnika.

Sindrom malog

Kada pokrenete neki biznis ili tvrtku, jako je velika vjerojatnost da spadate u kategoriju male tvrtke. Imate nula (sebe) ili par ljudi zaposlenih, imate okvirne ideje kako ćete izgraditi tvrtku i veliku viziju kako ćete kroz svoju tvrtku izmijeniti svijet, zaraditi puno love, nauživati se u životu i biti će vam sve super.

No, kako ste još maleni, a k tome tek u početku, sasvim sigurno razmišljate (čitaj: maštate) kako u nekom skorijem vremenu želite narasti u veliku tvrtku, biti utjecajni, proizvoditi odlične proizvode ili pružati odlične usluge. Brzi ste u pružanju usluga, agilni, fleksibilni i ništa vam nije teško, a tek kad narastete sve će biti puno lakše.

Fiksacija je vrlo jasna – sada sam malen i želim biti veliki, želim narasti.

Sindrom velikog

S druge strane, ako se nekim slučajem nalazite u velikoj tvrtki (s više od 50 zaposlenih – za mene to spada u kategoriju velikih) i ako ste još k tome na nekoj upravljačkoj poziciji, sasvim sigurno ste zamijetili sindrom sporosti u poslovanju.

Ako treba nešto naručiti za poslovanje, tada ide zahtjev naručitelja, to onda potvrdi nadležna osoba, nakon toga dolazi zahtjev u logistiku, logistika skuplja ponude i traži autorizaciju nadležne osobe za ponudu. Zatim se upućuje ponuda u odjel financija na plaćanje, te nakon nekoliko dana u logistiku dolazi naručeni predmet. Kad je stigao, priprema se izlazna dokumentacija za naručitelja i onda se sve zajedno predaje njemu.

Kada, recimo, dođe do nekih promjena u regulativi (sjetite se prošlogodišnje promjene stavke PDV – 4 dana za implementaciju od donošenja odluke) ili nečeg za što nije napisana ili nije poznata procedura po kojoj bi trebalo raditi, treba nekoliko dana, a nekada i nekoliko tjedana, kako bi se glave skupile na hrpu i reagirale. I u konačnici nešto napravili.

Upravljački kadar ovdje često ima fiksaciju – trebamo biti brži i fleksibilniji u poslovanju.

Paradoks

Čitajući gornja dva opisa, vjerujem da primjećujete zanimljivu situaciju. Male tvrtke (mali biznisi) bi željele postati veliki, raditi velike poslove, pokrivati veliki dio tržišta i imati jako veliki utjecaj. U isto vrijeme, velike tvrtke bi željele biti fleksibilnije, brže, agilnije. Voditelji velikih tvrtki bi željeli da budu brzi i okretni kao male tvrtke.

I što je sada ispravno? Nema ispravnog, a ni neispravnog. Bitan je stav i shvaćanje gdje ste, što ovog trenutka možete i gdje biste željeli doći. Naravno, uz dovoljno svjesnosti što vam trenutna ili željena situacija može donijeti.

Stoga, razmislite malo o tome kakvu tvrtku zapravo želite, a to što želite neka bude usmjereno kao podrška za ostvarenje nekih drugih ciljeva i želja. Puno važnijih od samog poslovanja.

Ljeto je, uživajte u njemu, i ne razbijajte glavu previše ovim mojim “ludim” idejama. Biti će prilike da tokom jeseni iz malog narastete u velikog, a ako ste veliki možda bi mogli popustiti u nečem pa postati fleksibilniji. 🙂

ostavite trag (0 komentara za sada)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *