Pauza [IM]

Nije me bilo na ovim stranicama skoro dva mjeseca i pauza mi je stvarno godila. Zapravo, da budem još iskreniji – jednostavno mi je trebala. Definitivno dobra tema za povratničku kolumnu, jer u “odmaku od svakodnevice” ipak ima nečeg pozitivnog i vrijednog za spomenuti.

Ne ulazeći u detalje gdje sam bio i što sam radio zadnja dva mjeseca, trenutak kada sam “posustao” i preskočio slanje kolumne glavnom uredniku, te različiti filmovi koji su me pucali ova dva mjeseca, mislim da svatko od nas doživi više puta u svom životu. Slijedi moja priča.

Kako je počelo?

S pisanjem kolumni krenuo sam dosta davno i postavio sam si zadatak da svaki tjedan isporučim jedan tekst. Zadatak je izgledao nadasve jednostavan, no nije išlo baš najbolje. Nakon prvih 50 članaka konačno sam uhvatio ritam i sam proces pisanja doveo do vrlo lagane aktivnosti. Tjedan za tjednom uspijevao sam pronalaziti kvalitetne (neka manje, nekad više) teme, no onda sam se uhvatio u jednu zamku. Naime, svaki tekst koji šaljem uredniku u naslovu ima broj (taj broj označava koji je tjedan u pitanju). I u trenutku kada sam došao do brojke 80, počeo sam maštati kako će uskoro biti dvije godine, kako će to biti baš cool uspjeh i u svom tom maštanju kako će izgledati taj trenutak, počeo sam gubiti fokus na ono što se dešava oko mene te da i dalje trebam isporučivati nove tekstove. Uz male trzavice je sve išlo dobro do brojke 86 (Fokus), no onda je zbog nekih tehničkih razloga došlo do kašnjenja u objavi.

Na putu prema dolje…

Desio se tjedan u godini u kojem mi nije objavljen tekst i to mi je nekako pokvarilo cijelu koncepciju. Nisam bio nešto oduševljen, no uz razne unutarnje monologe uspio sam se uvjeriti kako to nije neki veliki problem, te sam već za taj tjedan spremao novu temu. Ali, iako sam imao (i još uvijek imam) jako dobru temu, osnovnu misao, primjeri za usporedbe misli koji izazivaju “a-ha” moment kod čitatelja, tekst jednostavno nisam bio u stanju završiti. I tako se desilo, nedovršen tekst i email isprika uredniku da će na žalost slijedeći tekst kasniti par dana.

Prolaze dani, ja kao tražim inspiraciju da dovršim tekst, pravim se pametan da propust od jednog tjedna i nije neki veliki zalogaj za mene, ali od novog teksta nema ni slova. Jednostavno ne ide. Koliko god ja to želio (ma figu sam želio) od teksta ništa.

I tu sam upao u model ponašanja koji se jako često događa klijentima prije nego počnemo raditi coaching. A model ponašanja je vrlo jednostavan – osoba se smatra izrazito samouvjerenom i control freakom. No, desi se neka nepredviđena okolnost i do sada poznat model ponašanja izbacuje vas iz ustaljene rutine (navike). Kako se osoba nađe u okolnostima u kojima nije ni razmišljala da bi se mogla naći, u pokušaju da se vrati na stari model funkcioniranja ignorira osjećaje i razloge zbog čega je došlo do ispada, već sama sebe uvjeri kako treba i dalje nastaviti raditi po starom. No, u pozadini uma se počinje javljati tihi glas koji lagano propitkuje je li ta metoda rada ispravna i počne potkopavati cijeli sustav. I naravno, kao rezultat toga bude kompletan raspad sustava nakon nekog vremena.

Pokušajte se sjetiti ako ste ikada krenuli s nekom dijetom. U trenutku kada ste shvatili da vam nedostaje neka namirnica, ili da nemate super-truper sprave za vježbanje, ili vam se pokvario auto pa ćete zakasniti u teretanu, taj mali moment pokvari naučenu proceduru (figu naučenu, već nametnutu) i sve se počne raspadati. Ista stvar se dešava s učenjem, organizacijom posla, međuljudskim vezama, ma svime i svačime što smo si na neki način nametnuli.

Daljnje zakopavanje

Naravno, ovdje nije kraj priče. Bilo bi to prejednostavno. A priča me vodi još “dublje” jer moje dosadašnje znanje i iskustvo i rad s puno ljudi bi morao rezultirati da sam odgovorna osoba, da se držim danih obećanja drugim ljudima, a posebno sebi. I krene “unutarnji” monolog kako je ovo samo kratko kašnjenje s tekstovima, kako mi se u životu dešavaju okolnosti koje su me malo usporile, no da ću tekst vrlo skoro isporučiti. Ma ne samo jedan tekst, već toliko tekstova da i nadoknadim ove propuštene tjedne.

Ovo fakat izgleda kao model ponašanja ovisnika o kocki. “Daj još malo i sada ću dobiti, pa ću ti vratit dvostruko.” No, to je bio model ponašanja kojim sam pokušavao umanjiti štetu tj. sebe ne prikazati u lošem izdanju, već krivicu za svoj vlastiti neuspjeh prebaciti na nekog drugog.

I…

I onda se desio jedan odličan razgovor s urednikom portala. Riječi su bile izrazito jednostavne: “Možda ti treba samo malo odmora, da malo sagledaš stvari iz drugog kuta”. Grrr… tko je ovdje coach, on ili ja 🙂 I da, to su riječi koje ne da su me opravdale radi kašnjenja, već su to riječi koje sam trebao čuti i sjetiti se u trenutku kada su me počeli “pucati filmovi” od broja 80. Nisam slušao najvažniju osobu u svom životu – SAMOG SEBE. A sam sebi sam govorio da treba napraviti malo predaha.

No, kako se u životu mnoge stvari rijetko dešavaju bez razloga tako je i video klip koji vam predstavljam u nastavku dodatno pripomogao u mojem promišljanju zašto je nekada dobro stati, odmoriti se (zaboravite sada na godišnji odmor i slične stvari), te malo više pažnje posvetiti nekim drugim stvarima. Model razmišljanja – KEEP PUSHING, GO! (Stisni – kreni!) nakon nekog vremena ipak dođe na naplatu. Nije sve u rezultatima, tj. ima i nekih drugih rezultata osim poslovnih 🙂

Uživajte u klipu i bilo bi mi drago da ostavite svoj komentar na ovaj tekst.


ostavite trag (0 komentara za sada)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *