Pao sam s bicikla

Pao sam s bicikla! Eto, rekao sam i još uvijek sam živ, iako imamo nešto modrica i poderotina na koljenima i ruci.

Odlučio sam kako ću ljeto iskoristiti za resetiranje nekih starih obrazaca ponašanja, a jedan od njih je bilo redovito vježbanje tj. redovita fizička aktivnost. Vožnja biciklom na relaciji stan – ured mi se učinila jako dobrom prilikom za to, a ako još nabacim koju vožnju van standardnog rasporeda, jesen ću dočekati u dobroj formi.

© Depositphotos.com / jazavac

© Depositphotos.com / jazavac

Okolnosti

Za nastavak priče je dobro spomenuti kako sam ja “konj” s 39 godina u guzici, obiteljski čovjek s dvoje djece i nešto životnog iskustva, no u glavi sam “stao” tamo negdje u 20-im pa se prema mnogim životnim okolnostima i odnosim tako.

Da ne bi bilo zabune, kada je posao u pitanju onda sam maksimalno profesionalan i usmjeren prema ciljevima.

Dakle, otvorila se prilika za jedno druženje u Maksimiru te sam bez previše razmišljanja zaključio kako je to situacija za vožnju biciklom. Iza mene je već bilo dva tjedna intenzivnog navigiranja kroz Zagrebačke ulice, a i s biciklom sam se relativno dobro upoznao (hvala Željko).

Osim toga, kao klinac koristio sam se biciklom toliko puno da mi je gotovo srastao s rukama.

Vožnji bicikla kroz Zagreba pristupio sam s dozom opreznosti, no i sa stavom kako nema tu previše novih stvari s kojima se nisam do sada susreo. Pa to je zaboga samo vožnja biciklom.

Maksimir, druženje, sve se odvija korektno, počne padati mrak te je vrijeme za povratak. Kaže ekipa da budem oprezan. “Bez brige”, dobacim ja.

Zamka

Kako sam na povratku vozio jedan “ceker”, omotao sam ga oko volana jer drugačije nije išlo. Krenem, no kako “ceker” nisam dovoljno dobro omotao, počeo je strugati uz kotač.

I onako u vožnji pokušam ja njega dodatno omotati oko volana ali ne ide. Najbolje je da stanem te stišćem lijevu kočnicu (to je ona za prednji kotač), dolazi do blokade i “evo me kako leeetim”. BAM!

Ležim potrbuške na podu i ne mogu vjerovati što mi se desilo.

Prva misao koja mi je prošla kroz glavu je “kako mi se to moglo desiti, meni koji imam toliko godina iskustva u vožnji”. A onda su krenule dodatne misli:

  • nije me valjda netko vidio, koja bruka
  • moram se brzo dignuti da ne skrenem previše pažnje na sebe
  • hmmm… malo me peče brada, pa kako ću takav na sastanak s klijentom
  • uuuh, lijeva šaka ne izgleda baš dobro
  • malo me i koljeno zateže
  • bolje da “pobjegnem” s ovog mjesta pa ću se pregledati negdje na svijetlu
  • stišćeš prednju kočnicu, kako naivno i početnički – na što su uopće razmišljao?

No, bez obzira na sve što mi se desilo, bez obzira na misli i nešto malo fizičke boli ali jako povrijeđenog EGA, jedino što sam trebao i što sam napravio je da sam se dignuo i nastavio dalje.

Povrijeđen sam ali nema druge. Moram se u takvom stanju dovući kući i tamo liječiti povrede. No, nema druge nego se dignuti i nastaviti dalje.

Danas sam veću puno bolje, posljedice gotovo pa da se ne vide ali lekciju sam naučio.

Naučena lekcija

Zašto sam podijelio ovu svoju priču? Zato što kroz život padamo, nailazimo na razne prepreke i donosimo glupe odluke koje imaju ponekad vrlo gadne posljedice.

I padamo, gadno padamo… i gadno se razbijemo. No, nije stvar u tome kako padnemo i što razbijemo, već u tome hoćemo li se nakon pada dignuti i krenuti dalje ili ćemo ostati dolje i čekati ili očajavati ili kriviti druge zašto smo pali.

Ponekad su drugi krivi za naš pad ali najvažnije je da se dignemo i idemo dalje. Idemo dalje bez obzira na posljedice, prepreke i ožiljke koje nosimo na sebi.

Osim toga, navedite mi jednog uspješnog pojedinca koji nema barem nekoliko ožiljaka od svojih padova?!

Za mnoge je “dignuti se” nakon što opale o pod nešto najteže za napraviti. Ego postane jako gadan, bijes zna isplivati na površinu i sve nas to dodatno “zakopa” u problem.

Najbolja lekcija koju sam znao, a sada sam je ponovio na teži način je – kada padneš, digni se što prije!

A kako se vi nosite s padovima? Ostavite komentar ispod ovog teksta.

Hvala,

Goran Blagus

p.s. Kako se dignuti nakon pada je jedna od uvodnih priča ali i tema budućeg seta seminara / radionice naziva “Mentalni fitness”. Velika većina nas ovakve stvari znao u teoriji, no kada to treba primijeniti u praksi često shvatimo kako to i nije tako jednostavno. Kliknite na link za više informacija i pridružite mi se na “Mentalnom fitnessu”.

ostavite trag (5 komentara za sada)

  1. Lili, 

    Ma odlična je ova priča, stvarno trebamo osvijestiti da su i “drugi” padovi ništa više ni manje od pada s bicikla. Jednostavno treba razmišljati na način “diži se i teraj dalje”, a usput liječi rane.
    Bravo za priču i srdačan pozdrav 🙂

    Reply
  2. vanja, 

    Znam čovjeka koji stalno pada. Doslovno. U godini dana – prijelom ruke, pa prijelom noge, pa istegnuće tetive, pa nešto s kralješkom, pa ključna kost. I to samo u posljednjoj godini dana. A gdje su sve one godine ranije…slične ovoj. Svima koji ga poznajemo to je već, koliko žalosno, toliko smiješno. Heeej, čovječe, pa daj već jednom nauči tu lekciju koju moraš, koja god to bila, i prestani padati. Ali čovjek se ne da. Očito je psihološka korist od padanja za njega prevelika da bi se usudio upuštati u rizik promjene i pokušao pronaći put u smisleniji i kvalitetniji život.
    Što se tiče mene, moram reći da baš ne padam. Nekako se uvijek upustim u izazov dovoljno velik da bude zanimljiv, a dovoljno mali da bude siguran. Bavim se planinarenjem, brdskim biciklizmom, brdskim trčanjem i sl. Znam svoje mogućnosti i granice i poštujem ih. Sva sreća da mi je još uvijek zabavno, jer inače.. tko zna, možda bih i ja češće padala.
    U svakodnevnom životu, u poslu i osobnim odnosima, također baš ne padam. Ali to je zbog toga što se ne upuštam u veće izazove. Igram na sigurno. Niije mi baš zabavno, ali oprez je ipak prevelik da bih nešto pokušala mijenjati. Nažalost.
    Za kraj, spomenut ću jedan pad koji mi se (ipak) nedavno dogodio.
    Trčim po nasipu. Prekrasno nedjeljno jutro, dan kao stvoren za trčanje, noge se pokreću same od sebe, pluća se šire pod naletom svježeg zraka, cijelo tijelo radi koordinirano. Osim glave. Jer u njoj se roje misli, pitanja, odgovori, dijalozi, optuživanja, analiziranja… sve dok se, buuum, ne nađem odjednom na šljunku, prvo dlanovima, pa nakon virtuoznog okreta u zraku, koljenom i ramenom, pa cijelom svojom dužinom. Unutarnji monolog je prekinut. Ostaje samo bolna svjesnost tijela i začuđenost nad onim što se upravo dogodilo. Nastavljam trčati – prašnjava, poderanih hlača, ranjenog koljena i dlanova iz kojih curi krv. S pomalo griješnim osjećajem zadovoljstva – jer zadovoljstvo nije baš društveno najprihvatljiviji osjećaj koji bi čovjek trebao osjećati u takvoj situaciji.
    Ali izostanak suvišnih misli, praznina i mir u mojoj glavi nakon pada bili su toliko iscjeljiteljski da se zadovoljstvo prenijelo i na tijelo, a rane su postale samo podsjetnik na još jednu malu, ali važnu životnu lekciju.

    Reply
  3. majamija, 

    Rekli su mi jednom, kad već padaš u rupu zašto moraš u provaliju.

    Reply
  4. gonesail, 

    Odlicno! Istinio prije svega! Korisno! Poucno! Svjedocim to! U svojem zivotu i zivotima drugih.

    Bravo!

    Reply
  5. 孫子, 

    Duboko znanje jest biti svjestan smetnji prije smetnji, biti svjestan opasnosti prije opasnosti, biti svjestan razaranja prije razaranja, biti svjestan nesreće prije nesreće. Snažna akcija jest treniranje tijela bez opterećenosti tijelom, vježbanje uma bez korištenja umom, radeći u svijetu, a da se ne bude pogođen svijetom, provodeći zadatke, a da se ne bude zatrpan zadacima.

    Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *