Opasna pretpostavka

Slijedi tema tj. priča koje se često sjetim kada zastranim u razmišljanju da je samo moj put tj. onaj koji znam ispravan. Priča je odličan podsjetnik na posljedice koje su se mogle desiti i pravi izvor za podizanje motivacije i produktivnosti u smjeru osobnog razvoja.

Događaj koji ću vam ukratko ispričati desio se pred nešto više od godinu dana. Mjesto radnje je bio jedan lokalni shopping centar u kojem sam šetao s klincem.

Vi koji imate klince vjerojatno jako dobro znate kako su oni vrlo podložni reklamama, mirisima i šarenilu. U svijetlu toga, moj dragi klinac uspio me nagovoriti da mu kupim “slatkiš”, tj. čokoladu bez koje nema smisla živjeti.

Čokolada

Image by Siona Karen

Istresao “stari” par kuna te sjednemo nas dvojica na klupu u shopping centru da se malo odmorimo i podružimo s čokoladom.

Kako je klupa bila ona na kojoj se može sjediti s dvije strane (okrenuti leđima) iza nas je sjedila jedna mama koja je pričala na telefon te su pored nje bili kćerkica od cca. 10 godina i klinac od cca. 5 godine.

Sjedimo “šerif” i ja, jede on čokoladu kao nešto najfinije na svijetu, no malo po malo klinac od gospođe sve nas više pogledava i mjerka.

Tako korak po korak, približava se on nama… pa se malo vrati… pa opet gleda… napravi krug oko nas…

Ono, vidi se u očima djeteta kako bi i on htio jedan mali fini zalogaj čokolade.

U tom momentu odlučim da mu ponudim komadić, neka proba, neka gušta kao i ovaj moj “šerif”.

Ispruži klinac ruku i u momentu kada je htio uzeti komadić, starija sestra dođe do mene i kaže: “On ne smije jesti čokoladu, ima šećernu bolest! Može umrijeti!”

BAM! WTF!

Priča ovdje završava. Klinac nije uzeo čokoladu, no meni je ostala hrpa pitanja:

Što bi bilo da je uzeo čokoladu?

Tko bi bio odgovoran? Ja? Majka koja je pričala na telefon? Klinac?

Jesam li prije trebao pitati roditelja smijem li mu dati čokoladu?

Pa to je samo mali komadić čokolade…

Luda životna lekcija s dobrim ishodom. Nešto što nam se rijetko dešava, jer često lekcije znamo naučiti samo kada se dese sra*a ili nas dobrano opale po glavi.

A naučena lekcija je kako na sve oko nas i na sve što znamo treba gledati s određenom dozom rezerve.

U coachingu ljudi često rade na područjima koje se opisuju kao “ne znaš što znaš” i “ne znaš što ne znaš”.

“Ne znam što znam” je jednostavan. Uz malo introspekcije i drugačije poslagivanje shvatiš i skužiš kako nešto riješiti, no “ne znam što ne znam” je već malo komplicirano za pojasniti ali znam da se u njemu nalazi pravo blago i prave stvari.

U mojoj priči ja nisam znao da klinac ne smije jesti čokoladu jer je to opasno po njegov život. Nije baš 100% u kategoriji “ne znam što ne znam”, no kad malo bolje razmislim – fakat nisam znao tj. nisam razmišljao da tako maleni mogu imati takve životne okolnosti.

Ali prava vrijednost cijele ove priče je klinka koja je spasila svog brata, a mene naučila lekciju – budi otvorenog uma i cijeni ljude koji ti omoguće drugačije poglede i nove spoznaje. Ti ljudi “sa strane” često vide ono što sami ne vidimo.

U svijetlu toga je i mastermind grupa u koju sam vas zvao pred nekoliko dana. Često mislimo da sve znamo ili znamo što ne znamo, no isto tako često znamo biti u velikoj zabludi.

Dopustite si drugačiji pogled jer se u području “ne znam što ne znam” nalaze prave vrijednosti i rješenja koja tražimo.

Hvala & pišemo se uskoro.

Goran Blagus

p.s. Stranice s mastermind grupom “Završi nezavršeni projekt i/ili realiziraj svoju najbolju ideju” nalazi se na mastermind.ciljevi.com. Pridružite se!

ostavite trag (3 komentara za sada)

  1. vesna, 

    priča je dobra, ali je problem samo muški. Oni hoće gazdovat i odlučivat apriori. Gotovo da i ne znam zdravu ženu koja će ponuditi išta tuđem djetetu u prisustvu odrasle osobe (majke), bez pitanja te iste.Mi smo kooperativnije i uvažavamo tuđi prostor… i time dobijamo epitet neaktivnosti i nepoduzetnosti. Zapravo su žene savršem krizni management baš zato što stalno procjenjuju situaciju

    Reply
  2. mario, 

    Gorane,
    čisto da ne razbijate glavu sa “što je sve moglo biti”; klincu se ne bi dogodilo ništa strašno da je i pojeo komadić čokolade. “Samo” bi mu kratkotočno porastao nivo glukoze u krvi, pa bi mama imala posla sa regulacijom. U slučajevima vrlo visokog nivoa glukoze u krvi (koji bi trajao kroz neko duže vrijeme), može doći do kome, ali prilično sam siguran da se to ne bi dogodilo od komadića čokolade.
    Znam što govorim jer i moj 8-godišnjak ima dijabetes.

    Pošto sam već neko vrijeme u svakodnevnom dodiru sa tom “bolešću”, zanimljivo mi je vidjeti koliko je većina ljudi neinformirana i kako ne znaju apsolutno ništa o dijabetesu, njegovoj regulaciji, pa ni metaboličkim procesima u organizmu koji su povezani s time. Dijabetes je kronična bolest koja se većinom može uspješno regulirati načinom života (uz redovito uzimanje inzulina) – tako da je za klinca veći problem što su mu neke namirnice zabranjene, prvenstveno zbog njegovog dugoročnog zdravlja. Mogao bih se sad raspisati o tome, ali nije ni vrijeme ni mjesto 🙂
    Pozdrav!

    Reply
  3. Zeljka, 

    Dobra zivotna lekcija. U danasnje vrijeme kada vladaju svakakve alergije za koje nismo znali ni da postoje, uvijek se treba pitati roditelje.

    Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *