Godišnjica [IM]

Točno prije godinu dana objavljena je prva kolumna na ovom mjestu i današnjom objavom zaokružujem jedan od vlastitih osobnih ciljeva. A cilj je bio poprilično jasno postavljen – godinu dana svaki tjedan napisati jednu kolumnu od oko 4000 znakova na temu business coachinga i sve što je vezano uz to.

Sve je krenulo krajem 2008. godine u jednom neformalnom razgovoru s ekipom iz Internet monitora. Postavljena je forma kako bi to trebalo izgledati (ništa osim dužine teksta nije bilo postavljeno) i sve je ostalo prepušteno meni (plivaj kako znaš i umiješ). U početku, bio sam poprilično oduševljen, nadobudan, pun elana, pun energije, promijenit ću svijet, ma nitko mi nije ravan :). Prvi tekst je bio težak više od 12000 znakova, što je odmah značilo da sam obuhvatio tri kolumne. Čak mi je na pamet padala i ideja kako ja to mogu i češće od jednom tjedno. Uh, koliko sam bio u krivu 🙂

Krećemo

I onda je krenulo, tjedan za tjednom, tema za temom. Unaprijed sam znao da će me s vremena na vrijeme uhvatiti kriza i da će biti nekih nepredviđenih situacija, pa sam si spremio nekoliko rezervnih tema koje će uskočiti u tim situacijama. Nije puno trebalo, kriza me uhvatila već na osmoj kolumni. U ovih godinu dana imao sam još tri gadne krize, da bi čak iz jedne od njih nastao jedan od mojih novih projekata (Restart navika).

Svaki poduzetnik bi rekao da je to uobičajeno – kriza, blokada ili problem nastupi prije ili kasnije. Na to trebaš biti spreman i to je sastavni dio posla / života.

Prve zapreke

Kroz svo to vrijeme zanimljivo je da sam dobio dva “hate maila”. Prva poruka koja je uslijedila nakon prve kolumne bila je iz USA, napisana na hrvatskom i izrazito politički nastrojena. Iskreno, ni sam do danas nisam shvatio što je autor e-mail poruke sa rečenicama tipa “svi ste vi jugoslaveni… i bauštela je jedino mjesto za vas … i kad bi vi znali tko je bio Tito…” htio poručiti. Drugi mail koji me ipak malčice dirnuo jest bila reakcija jednog od čitatelja na, po meni, vrlo intimnu kolumnu. Pisao sam o tome kako imam tremu prije svoje prve prezentacije ispred velike publike i s čitateljima sam podijelio što sve prolazim. Reakcija jednog čitatelja je bila da moja slika uz tekst nije prikladna i “da mu se gadim.” Igrom slučaja ili kako već, nakon te poruke je bila dovršena i karikatura koju do danas koristim. Obećajem da ću je uskoro promijeniti.

Na sve ovo bi svaki poduzetnik prokomentirao kako i u poslovnim aktivnostima ima onih koji će ti podmetati, kojima će tvoje usluge ili proizvodi biti nešto najgoreg. I to je sastavni dio posla. Navikni se na to!

Fokus

Teme kojima sam se bavio dosta su varirale. Bilo je puno poslovno orijentiranih tema (margine, prodaja, matematike), pa produktivno motivacijskih, tipičnih life coaching i naravno, čiste business coaching teme. Neke su vrlo dobro prihvaćene, a neke malo manje. I svaki feedback koji sam dobio posebno sam cijenio i bio zahvalan na njemu (čak i na onome koji je poslao hate mail). Jer to je u jednu ruku bila povratna informacija koja mi je govorila jesam li na dobrom ili krivom putu, ima li smisla to što radim i ako ima, koliko. Statistika posjećenosti stranice je isto jako dobar podatak koji mi je govorio kada sam pogodio u centar, a kada sam debelo promašio. Moglo bi se reći da sam se tražio i ima istine u tome. I dalje se tražim, no danas puno bolje znam koji su mi okviri i gdje dobro plivam.

Naravno, i svaki poduzetnik bi na to prokomentirao da treba vremena za provjeru i testiranje kako je usluga prihvaćena na tržištu, da treba razgovarati s klijentima, korigirati procese da klijent bude zadovoljniji i da produkt bude bolji. Jer reakcija korisnika / kupca je najbolji pokazatelj imate li dobar proizvod, tj. na koji način poslujete.

Blokada

I na kraju, najveći zalogaj s kojim sam se nekad borio, a nekad mi je bio najbolji suputnik, bio sam ja sam sebi. Ne ciljam sada na narcisoidnost, već na to da sam sam sebi kroz cijeli ovaj proces bio najveći pomagač, ali isto tako i najveći teret. “Pa možda bih trebao preskočiti jedan tjedan” ili “I nemaš baš neki feedback, možda bi trebao raditi nešto drugo” ili “Imaš važniji posao koji trebaš napraviti, sredit ćeš to drugi tjedan” – bile su riječi mog vlastitog sabotera. Sve su to bile riječi mog “zločestog prijatelja” iz desne ruke, no na kraju smo se uspjeli dogovoriti kako je obojici u interesu napraviti ovaj posao do kraja, jer ipak se radi o nama samima. Zvuči ludo, no tako je kroz život. Sami sebi smo najčešće najveća zapreka. Meni je trebalo dobrih osam mjeseci da se “idemo-naprijed” i “ma-čekaj-još-malo” dogovore i shvate jedan drugog.

No, što bi poduzetnik iz ove priče rekao na sve to? Rekao bi da se slaže s time, da često treba prevladati vlastite barijere kako bi nešto uspio napraviti. I to dosta uspješno funkcionira – nekad više, a nekad manje. Osim toga, to ga i čini poduzetnikom (onaj koji poduzima).

Danas

I što sam naučio kroz ovih godinu dana? Puno malih lekcija, no jedna od svih njih jako odskače. A to je ovaj dio sa unutarnjim saboterom i kako smo sami sebi najveći neprijatelji. Zvuči ludo, no tako je. Kroz ovih godinu dana susreo sam se i pričao s nekoliko desetaka različitih poduzetnika (od 1 pa do 500 zaposlenih) i mnogi su pitali za savjet, većina je prividno bila zainteresirana da želi nešto promijeniti, dok su zapravo bili primorani nešto napraviti zbog različitih tržišnih aktivnosti, no samo su rijetki nešto u konačnici napravili. Većina njih je tražila, i dan danas traži, neko rješenje koje će ih vratiti na stare staze, no ne bi krenuli od sebe i promijenili svoj pogled na situaciju u kojoj se nalaze. I na taj način, krenuvši od sebe, gradeći sebe, promijene okolinu u kojoj djeluju. Jer, onaj “naš mali u glavi” nam šapće kako smo jako pametni, kako mi sve to dobro znamo, kako je dobro čuti mišljenje sa strane, no ipak sam ja pametniji, ipak ja najbolje znam kakva je to situacija… Ipak sam ja tvoj ego 🙂

ostavite trag (0 komentara za sada)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *