Analiza – paraliza

U današnjem tekstu dotaknuti ću se fenomena kojeg je velika većina nas doživjela i iskusila ali bez obzira na svjesnost što nam se on desio još uvijek se znamo zapetljati u njega. Radi se o paralizi djelovanja zbog prevelikog analiziranja.

Malo mi opis fenomena zvuči svemirski, no pojasniti ću o čemu je riječ. Naime, jeste li se ikada našli u situaciji kada ste odlučili promijeniti, napraviti nešto novo ili popraviti nastali problem da ste toliko analizirali, planirali i izrađivali najbolji akcijski plan, a onda se od tih aktivnosti toliko umorili i potrošili energije da niste mogli krenuti u realizaciju?

Paraliza zbog analize ili prevelikom analizom do nedjelovanja.

Ako ste se ikada našli u ovakvom stanju (ja jesam nebrojeno puta), znate li koji je razlog zašto upadamo u famoznu paralizu djelovanja?

Razlog je u tome što želimo previše stvari, previše detalja i previše koraka ugurati u nekakav okvir i to nam ne uspijeva. Pokušavamo napraviti idealno rješenje nekog problema ili barem djelotvorno rješenje, no kad ima toliko puno varijabli, opcija, mogućnosti, potreba, želja… to dovodi do famozne paralize.

Ili na kraju ne uspijemo napraviti plan djelovanja ili se toliko umorimo (zbediramo) što sve ne sjeda na svoje mjesto da jednostavno ne pokrećemo ikakve korake.

“Čemu uopće nešto raditi kada ću to ionako kasnije baciti” poznata je izreka koju često izgovaramo kada nismo zadovoljni napravljenim planom.

No, postoji rješenje ovog fenomena i nalazi se u poznatoj uzrečici “manje je više” (less is more).

Rješenje i pravi izazov dobrog planiranja nije u pokušaju usklađivanja što sve treba složiti, napraviti i postaviti, već u odlučivanju i odbacivanje onog što nećemo raditi.

To ne znači da ne treba imati ideje za neke buduće projekte, već to znači stavljanje tih istih ideja negdje sa strane i stavljanje fokusa na ono što je ovog trenutka bitno.

Zato iz svega do sada opisanog pokušajte svoje buduće planove slagati na način što nećete i što ne treba napraviti.

Osim toga, ako idete na godišnji odmor, sasvim sigurno vam ne treba 3 para hlača ili 4 suknje koje nikada niste obukli ili cipele koje već 3 sezone čekaju svoju prilik ili… vjerujem da ste shvatili.

Manje je više, stavite fokus na ono što ne treba raditi i neće više biti paralize (ili nedjelovanja).

Kakav je vaš stav o ovoj temi? Ostavite komentar na ispod ovog teksta.

 

Hvala,
Goran Blagus

 image by  Marc_Smith

ostavite trag (7 komentara za sada)

  1. karai, 

    mislim da tema zaslužuje još pažnje. možda se može dati bolji savjet, preporuka. Ako sam dobro shvatio tvoja je preporuka da razmisliš o onome što ne treba raditi. Čuo sam više različitih savjeta, preporuka za ovu situaciju: kreni, pa onda misli, ili zamisli uspješno rješenje problema, projekta, probaj pa što bude. Često se nađem u situaciji da razmišljam o tome kako bi izgledalo loše rješenje, ali me niti to ne motivira.
    Nisam još čuo savjet koji bi mi zazvučao kao pravi.
    Nekako mi je to sve kao da skačeš u more; lako je skočiti na noge, skupiš hrabrosti, zatvoriš oči, pa i nos ako ti to treba, i hop. Teže je skočiti na glavu, ili napraviti salto, tu treba vještine, i velika je razlika da li znaš ili ne znaš. Ako znaš bit će to lijep i elegantan skok, ako ne znaš razbit ćeš se.
    Dakle, kako naučiti skakati na glavu?

    Reply
  2. Vesna, 

    Gorane, slažem se s Vama.
    Često puta se toliko zatrpam pišući dnevne obaveze u običnih 7 točaka koje moram tokom dana napraviti, da se znam uhvatiti kako nakon četvrte točke nesvjesno počnem ubacivati svu silu malih sitnih stvari koje nisu primarni radni zadaci,ali bi ih “bilo dobro” napraviti baš danas, ili se osjećam prepoletno pa mislim da ću to začas srediti.
    Ako se kasnije i povedem za rješavanjem tog balasta, završim radni dan gledajući razočarano u sat pa u rokovnik, sa samo tri-četiri kvačice i to na zadacima koji nisu baš bili prioritet…
    Isto je i sa ženskom torbicom. Donedavno sam nosila modernu torbu zapremnine cca polovice manjeg kovčega (jer mi treba i kišobran, i rašpica, i boca s vodom, i notes…možda bi i rezervne balerinke stale unutra-za slučaj da me sandale nažuljaju :).
    Sva sreća pa sam prije dijagnoze spondiloze shvatila da mi je dovoljna mala torbica samo za novčanik i telefon pa sad uspravno i nasmiješeno hodam ulicom. I mislim o tri osnovna radna zadatka koja danas treba napraviti da se zasluži plaća 🙂

    Reply
  3. Jasmin, 

    Pronašao sam se ovdje :].

    Dobar je primjer isto ako dečko hoće da priđe curi ili tako nešto 🙂 … previše analizira i odustane (haha).

    Reply
  4. monee, 

    Story of my life.
    Na poslu, na faksu, u životu.
    Mislim da je to zbog težnje savršenstvu u meni bitnim stvarima – jer, kad radim na nečemu što nije toliko bitno, jednostavno krenem. I već nekako napravim. I obično ispadne sasvim solidno, nekad čak vrhunski, onako kako bi “trebalo biti”.
    A kad radim nešto što mi je jaako bitno da bude dobro, onda mi taj perfekcionizam ne da da krenem dok nije sve savršeno posloženo, a realno gledano, to nikad nije.
    Imam prijateljicu koja uopće nema s tim problema. Ona nešto zamisli, i krene. U mojoj glavi sto pitanja, a ona će “ajmo krenut pa ćemo usput rješavati probleme”. I, kad se dogodi da stvari ne uspiju, ona kaže “dobro, bit će bolje s nečim drugim”. Mislim da se na kraju svodi na to – prihvaćanje mogućnosti neuspjeha i prihvaćanja da nekad za neke stvari nije najbolje vrijeme (odnosno, to nam sada nije prioritet, ali možda će biti za godinu-dvije).

    Reply
  5. Suzi, 

    Dva temeljna faktora odlucuju o 90% ‘akcija nakon analize-paralize’:
    1. nesto ‘se mora’ obaviti -pa to obavis, nakon paralize;
    2. nesto ‘volis’ obaviti -nastavak isti.

    Pomak u ponasanju se mozda krije u ovih 10% situacija koje nisu dirigirane ‘moras-volis’ nacinom.

    Prihvacanje ?

    Reply
  6. Blagus Goran,  Post author

    Evo mojih dogovara / komentara:

    @karai
    Nije stvar da razmišljaš što nećeš radit na način tražiš što bi to moglo biti, već u realne okvire stavi ono što ima smisla. Vrlo često u zdjelu od 1 litre želimo ugurati 1.5 litara tekućine i onda smo frustrirani zašto to ne funkcionira.
    Po meni je rješenje raditi ono što ima smisla i što će dovesti do cilja. U poslovnom okruženju to je najčešće ono što generira najveću vrijednost (lova, klijenti…), a u privatnom bi to bila emocija / zadovoljstvo 🙂

    @Vesna
    To je ono o čemu pišem i na što sam mislio. Ja sam osobno osoba koja puno takvih stvari vrti po glavi (što bi trebalo / što bi bilo dobro / kad bi …) no skužio sam da više energije i vremena potrošim na tome “kad bi…” nego da se bavim onime što je bitnije

    @Jasmin
    Eto, sada znaš što ti je raditi ili još bolje – ne raditi 🙂

    Reply
  7. Albina Tomić, 

    Odavno sam se uvjerila da ne treba previše planirati. Kad sam bila pretrpana kućnim obavezama ne bih znala odakle početi i to bi me blokiralo. Sve je bilo bolje kad sam počela nasumice, od bilo čega i onda je sve išlo dalje, jer svako putovanje počinje prvim korakom. To je kad su poslovi istog ranga, a inače treba najprije vidjeti što ne moram i tako sebi olakšati!Također ne valja biti perfekcionist, te treba osigurati barem neki trenutak za sebe!
    Pišem o najobičnijim poslovima koji ne daju dugoročne rezultate ali stvaraju nužne uvjete za život i “veće” poslove.

    Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *